Navijati za svoje, za one s kojima dijeliš mjesto u katalogu poreznih obveznika, nije nikakva dužnost, i jednako je legitimno i logično kao navijati protiv njih. Recimo, za sebe bih rekao da sam srcem i dušom za svaku ekipu u kojoj je Marko Livaja. A teško mi je biti za tim u kojem igra Dejan Lovren. Pritom, Livaja je Splićanin, zapravo Kaštelanin, a ja u Kaštelima jedva da sam ikad bio, dok je Lovren moj rođeni, iz Kraljeve Sutjeske i iz Zenice. Pa još izbjeglica. Ali kako da navijam za stup obrane Vladimira Vladimiroviča Putina, kako da navijam za kapetana jednoga od Putinovih privatnih klubova? To nisu nogometni razlozi, vi mi kažete? Ali zar se za reprezentaciju ikad navija iz nogometnih razloga? Da, navija se, no tada ćete iz jednih razloga navijati za Brazil ili Francusku: dakle one koji su na ovom prvenstvu najjači i igraju najljepše. Dok ćete iz drugih razloga navijati za Iran: one koji su na ovom prvenstvu najdublji autsajderi. Ali nećete navijati za takozvane svoje. Ili ponekad i hoćete? Za pravog kibicera, nogometnog zaluđenika ispred televizora, navijaštvo nije unaprijed fiksirano. Onaj koji stvarno gleda nogomet i srcem sudjeluje u igri, često mijenja svoje afinitete. Ovisno o nogometu i onima koji ga igraju, ali ovisno i o svemu onom nenogometnom što se naokolo zbiva.
Tako sam utakmicu između Brazila i Srbije gledao snažno angažiran na strani Srbije. Daleko su mi od ruku bili ogavni srpski tabloidi, nisam se prethodno obavijestio što o svemu ovom misli Aleksandar Vučić, nisu mi, dakle, neki ljudi izvan terena uspjeli ogaditi ekipu koju iznutra poznajem na isti onakav način na koji poznajem Hrvatsku. Samo što s njima ne dijelim katalog poreznih obveznika. S njima dijelim samo zajedničku povijest, jezik i kulturu. S njima dijelim Vladana Desnicu i Ivu Andrića, Miroslava Krležu i Danila Kiša, kao i mnoge nogometne fascinacije, razočaranja i strahove. Ali, kažem, to opet ne znači da ću biti za njih. Ponekad hoću, a ponekad i neću. Plaše me oni koji oko ovoga imaju rezolutne stavove. Njih nogomet ne zanima. A ni ono drugo. Naši su naši upravo zato što možemo biti protiv njih. Kao što su i svi najbliži naši susjedi također naši, pa možemo biti i protiv njih.
Utakmica s Brazilom je, međutim, bila takva da je gledatelj vrlo brzo morao izgubiti naklonost prema onima koje razumije i koji su mu bliski. Ali iz razloga koji su zapravo vrlo zanimljivi. Srbija jedva da se uspijevala sastaviti s loptom, premda se u prvom poluvremenu branila s preciznošću britve u ruci savršenog brijača, koji bi vjerojatno postao kirurg, samo da je potekao iz bogatije kuće. Ali protiv sebe srpski su igrači doista imali svu nogometnu ljepotu ovoga svijeta. I nije bilo do toga što mogu i znaju Neymar, Richarlison ili Vinicius, i kako ta trojica, recimo, igraju kad igraju izvan klubova, u kontekstu koji im je familijarno i kulturološki blizak, nego se činilo u tih nevjerojatnih prvih četrdeset i pet minuta da baš svaki Brazilac na travnatom katarskom igralištu može izvesti sva nogometna čuda svijeta. Pritom, svaki je brži i jači, svaki je prvi na lopti, i svaki je u svakom trenutku na onom mjestu na terenu do kojeg će doći lopta. Srbi nisu mogli ništa, uključujući one meni najdraže i najplemenitije, Tadića i Mitrovića, osim da Brazilcima u tom prvom poluvremenu kvare igru. Samo od kvarenja igre, međutim, ne može biti krajnje koristi. Osim ako nisi Grčka koju trenira Otto Rehhagel…
U drugom poluvremenu veliki je Dragan Stojković, igrač iz generacije Savičevića, Zvone Bobana i Asanovića, koji su redom umjeli biti Brazilci u timovima i reprezentacijama koje nisu bile brazilske, pokušao nešto drugo. Sram ga je bilo biti Otto Rehhagel, veliki kvaritelj, i htio je da njegovi igrači doista zaigraju protiv Brazila. Zaigrali su, i doživjeli ono što je protiv ovakvog tima doista bilo neizbježno. A gledatelj se, bez neke naročite njihove krivnje, okrenuo protiv njih. Jer kako da ne budeš za Brazil, koji upravo igra jednu od utakmica generacije? Kako ćeš biti protiv Brazila u čijoj igri vidiš spoj dvije međusobno nespojive igre: savršenog visokog nogometa, strateški do kraja organiziranog, i one igre koja se igra među djecom u svim krajevima svijeta, na kvrgavim ledinama, na parketima školskih dvorana i na betonskim igralištima? Spoj genijalnosti i djetinje radosti i lakoće, protiv kojeg je Srbija bila potpuno inferiorna, naročito kada su u drugom poluvremenu Piksijevi igrači pokušali stvarno razigrati. Ali može ih utješiti da bi protiv ovog Brazila svatko taj dan bio inferioran.
Pritom, Brazilci su djetinje varalice, Neymar pada čim ga krivo pogledaš, pa ga zato, nesretnika, toliko i tuku po nogama, Brazilci će ti, bez obzira na svu svoju genijalnost, iz oka ukrasti, za aut će te, ako ikako mogu, prevariti. I to je, također, dio njihovog načina. Ono čemu nas, međutim, uči iskustvo, jest da se ovo što su igrali protiv Srbije teško može ponavljati. Protiv grđih i tvrđih, izgrađenijih protivnika, protiv armiranih obrana i veznih redova, postradat će njihovo samopouzdanje, uminut će ljepota. Iskustvo nas uči da ovakvi kakav je današnji Brazil ne postaju svjetski prvaci. Ali mi žudimo protiv iskustva, i nadamo se da će djetinja ljepota jednom nadmašiti nogometnu pamet odraslih.
Najčitaniji članci
