Dok gledam Keylora Navasa, jednog od najčuvenijih i najboljih golmana današnjice, kako braneći za Kostariku prima gol za golom od Španjolaca, nemoćan da protiv takvoga protivnika išta obrani, na um mi pada jedan od davnih stereotipa nogometne povijesti, nogometnih mitova koji su tako često snažniji i utjecajniji od stvarnosti. A taj mit glasi da u latinskim amerikama, u svim tim zemljama magijskog realizma, velike književnosti i okrutnih diktatora, ne stasavaju dobri golmani. Tamo gdje se tako igra i gdje nogomet umire u ljepoti, nitko ne želi u golmane. Nikada ova priča nije odgovarala činjenicama, ali je bila u svojoj biti istinita. Danas više nije, danas su druga nogometna vremena.
I tako se, promatrajući nakon svakoga primljenog gola rezigniranog Navasa, sjetim El Chiquita, najboljeg vratara Svjetskog prvenstva 1970. u Meksiku, kojeg sam i sam gledao četiri godine kasnije, i kao kroz san sjećam se njegove figure, crnog dresa i ruku raširenih kao za zagrljaj. To ime mi je odjeknulo u uhu, premda nisam, osmogodišnjak, bio svjestan velike priče koja se u imenu čuje: naši televizijski reporteri govorili su Ladislav Mazurkiewicz, premda je on ustvari bio Ladislao Mazurkiewicz. Rođen u majke Španjolke i oca Poljaka, 14. veljače 1945. u turističkom gradiću Piriápolisu, koji u to vrijeme nije mogao imati više od četiri tisuće stanovnika. Negdje vrlo, vrlo daleko završavao je Drugi svjetski rat: jedinice 59. i 60. armije Prvog ukrajinskog fronta, i 38. armije Četvrtog ukrajinskog fronta, sedamnaest dana ranije oslobodile su Auschwitz, a u noći kada se Ladislao rađao upravo je trajalo savezničko bombardiranje i spaljivanje Dresdena. S imenom koje je dobio, po svetom ugarskom kralju, rođenom u poljskom izbjeglištvu od oca Madžara i matere poljske kraljice, te s prezimenom koje je naslijedio, Ladislao Mazurkiewicz bio je dijete Drugoga svjetskog rata i njegove krvave epohe. Naš odraz u zrcalu Latinske Amerike. Po dobrom običaju tamošnja djeca ponesu oba prezimena svojih roditelja, pa se on tako zvao Ladislao Mazurkiewicz Iglesias.
Branio je za čuveni Peñarol iz Montevidea, najslavniji urugvajski nogometni klub i, priča se, najbolji tim na svijetu iz sredine šezdesetih. U godini mog rođenja, 1966, u finalu Interkontinentalnog kupa sastali su se prvak Južne Amerike Peñarol i prvak Europe Real. U prvoj utakmici u Montevideu domaćini su pobijedili 2:0, u drugoj, na Stadionu Santiago Bernabéu, Peñarol je ponovo pobijedio 2:0. Pričaju da je manje važno tko je zabio golove, važnije je da velikom Mazurkiewiczu nitko od strašnih Realovih igrača, pa ni Francisco Gento, ni mladi Ramón Moreno Grosso, nisu mogli ništa.
Golman je, kažu, postao tako što je najprije bio centarfor. Pa je kao klinac zakasnio na utakmicu, a na igralištu bile su već raspoređene obje ekipe. Dvadeset i jedan igrač, samo je golman falio. Tako je, na nesreću svih napadača, Mazurkiewicz za kaznu stao na gol, i zauvijek ostao tamo. Uvijek je branio u crnom, što mu je katkad stvaralo probleme sa sucima, koji su u to vrijeme nosili crne dresove. Još su ga zvali i Mazurka, Polako i Pulpo, branio je poput hobotnice, zarana je postao legendaran, prije navršene dvadeset i pete bio je najveći. Raspjevani latinoamerički novinari častili su ga nadimkom Araña Negra. Kod nas bi se to moglo reći: Crna udovica. Sve je mogao obraniti, hvatao je žive lopte. A bio je za golmana mali, zato je bio Chiquito, visok 176.
Urugvaj je bio prva latinoamerička nogometna sila. Mnogo prije Brazila i Argentine. Zato im je pripala organizacija Svjetskog prvenstva 1930, koje su i osvojili. Drugi put svjetski prvaci postali su 1950. u Brazilu, na prvom poslijeratnom prvenstvu. Prije Svjetskog prvenstva u Meksiku, drugog na kojemu će Mazurkiewicz braniti, odlučeno je da pehar, nazvan imenom Julesa Rimeta, Francuza koji je stvorio svjetska prvenstva i punih trideset i tri godine bio predsjednik FIFA-e, bude dodijeljen u trajno vlasništvo onoj reprezentaciji koja ga osvoji po treći put. Kandidati su bili Brazil s Peléom na vrhuncu moći i s mladom ekipom, jednom od onih za koju svjedoci govore da je najjača u povijesti, Italija s prvom velikom poslijeratnom generacijom i Urugvaj, koji je, zapravo, imao samo Mazurkiewicza. Vrijedi pogledati još jednom tu utakmicu, premda pripada vremenu prije nas, makar zbog Peléove varke za treći gol. Urugvaj nije imao šanse, kao što ga u finalu neće imati ni Italija.
Bio je 27. svibanj 1971, dan prije mog petog rođendana, na moskovskom stadionu koji je nosio ime Lenjina, u revijalnoj utakmici u kojoj su nastupili najveći nogometaši epohe, opraštao se od igre Lav Jašin, kažu najveći golman u povijesti. Na početku drugog poluvremena Jašin predaje rukavice svome nasljedniku. Bio je to Ladislao Mazurkiewicz. Jašina su zvali Crna pantera, Crni pauk… Još jedna Crna udovica strašne europske povijesti, koja se tih godina još uvijek zrcalila na nogometu, na sudbinama i prezimenima nogometaša. Ladislao Mazurkiewicz nije govorio poljski, nikad nije nogom stupio na poljsko tle. Umro je drugoga dana 2013. godine. Gledam Keylora Navasa kako vadi već sedmu loptu iz svoga gola, i mislim na Mazurkiewicza.
Najčitaniji članci