Za koga bi noćas, Bože dragi, navijao niži bankovni činovnik iz Buenos Airesa, s namještenjem u Banco Polaco, Witold Gombrowicz, dok bi mu pred očima tekla, kao što meni upravo teče, utakmica između Argentine i Poljske? To pitanje važno je za svakog boljeg poznavatelja europske književnosti i obezdomovljenosti. Gombrowicz, u svom temeljnom rugalačkom djelu o Poljacima, romanu “Transatlantik”, piše kako izbjegli Poljaci bez prestanka igraju palant, igru od koje je prema vjerovanjima nastao američki bejzbol, nadmeću se međusobno, te u sveopćem poljskom porazu pronalaze načina da pobjeđuju u nečemu za što nikoga, osim njih same, nije baš ni najmanje briga. U drugom, pak, romanu, napisanom prije Gombrowiczeva izbjeglištva, naslova “Ferdydurke”, objavljenom godine 1937, a na hrvatskom dostupnom još godinu prije mog rođenja, u prijevodu Zdravka Malića, i nikad poslije reizdanom, u tom nevjerojatno zabavnom avangardističkom stilskom i društvenom kalamburu, usred pariškoga teniskog meča nekakav mahniti pukovnik iz pištolja upuca tenisku lopticu.
Na osnovu ova dva detalja, ali najprije Gombrowiczeve opsjednutosti Poljacima koji igraju palant, svoju smiješnu igru u kojoj mogu pobjeđivati jedni druge, pa onda i cijeli svijet, sudim da ovaj pisac, jedan od najvećih i najosamljenijih u dvadesetom stoljeću, nikako ne bi mogao biti ravnodušan prema utakmici između dvije svoje domovine: Argentine, koja ga je slučajno dopala – jer je čas pred rat pošao na promotivno turističko putovanje jedne brodarske kompanije, i Poljske, koja mu je bila sudbinska, te mu je svakim trenutkom života kljucala džigericu. On joj se rugao, držeći je time u životu. Poljske je u stvarnosti nakon 1939. bilo onoliko koliko je bilo Gombrowiczeva ruganja.
Poljaci igrali su onako kako igraju već godinama, poput skupine težaka, gastarbajtera u Njemačkoj, koji na crno rade sitnije građevinske radove, na plećima odjednom prenose po dvije tri vreće cementa, međusobno se u tome natječu, a onda na ruke – jer skupa je gazdi i miješalica za beton – miješaju cimentu, i rade da dovoljno zarade kako bi održali svoje poljstvo. U devedeset minuta neravnopravnog nadmetanja s Argentincima, koji su učili igrati lopte po opasnim predgrađima i među razbojnicima, te sami nisu potonuli u kriminal (Nicolas Otamendi, recimo) samo zato što su, svi odreda, bili sjajni s loptom, poljsko terensko radništvo nije nijednom prenijelo loptu od golmana, pa preko bekova i vezne linije, sve do napadača, onako kako se to već četrdesetak godina radi u modernom nogometu. Kada su shvatili da to nisu u stanju, a shvatili su negdje oko desete minute utakmice, započeli su, onako po starinski, ispucavati loptu iz golmanskog prostora, pa gdje padne. Na taj način su postizali samo to da na kojih tridesetak sekundi otklone opasnost od svog gola. A poljski gol u ovoj utakmici, ako ne računamo tradicionalnu argentinsku indolenciju i delinkventno ponašanje argentinskih veznjaka koji kad god, ovako igrajući za reprezentaciju, nalete na nekog inferiornog, prestaju igrati kolektivni nogomet i pokušavaju se individualno proslaviti, ili barem zametnuti neku kavgu s protivnikom ili sa sucima, sačuvali su u suradnji Blažena Djevica Marija, mati svih Poljaka, i veliki golman Wojciech Szczęsny.
Na kraju, sve je po Poljake sretno prošlo. Jest da ih je Argentina natamburala, ali ne tako i toliko da ne bi prošli u osminu finala, gdje će protiv sebe imati Francusku. Svjetskog prvaka i u svakom pogledu strašnu ekipu, ali opet će to biti dobro za priču. Dok je između njih i Argentinaca stajao Gombrowicz, između Poljaka i Francuza bit će Chopin. I ne samo Chopin. Ovaj će njihov kroničar i pripovjedač, u aktualnoj poljskoj težačkoj i betonerskoj fazi, kada je sve u njihovoj igri protiv ideje i biti nogometa, i kada je za poljsku reprezentaciju nemoguće navijati, pronalaziti niz fascinantnih književno-kulturnih referenci. I pritom će se sjećati onih davnih i divnih vremena kada je Kazimierz Deyna 1974. vodio Poljsku koja je već u prvih deset minuta utakmice na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pregazila Argentinu kao plitak potok, i već vodila sa 2:0. Pobijedili su na kraju 3:2, i na kraju bili treći na svijetu. Ali na stranu to, Deynina Poljska je, ponajviše zahvaljujući samom Deyni, igrala prelijep i vrlo čist nogomet. Umro je na način vrlo poljski: u ljetnoj noći, posljednjeg dana kolovoza 1989, na autocesti negdje kod San Diega, vozio je dvostruko brže od dopuštenog, i zabio se u pokvareni kamionet, parkiran u zaustavnoj traci. Identificirali su ga po prstenu i po vozačkoj dozvoli u džepu traperica. Deynin lijes nosila su šestorica anonimnih igrača San Diego Soccera. Dvadeset i tri godine kasnije urna s njegovim pepelom prenesena je u Poljsku, organiziran je državni sprovod, misa u katedrali, pokop na vojnom groblju. Deyna je imao čin natporučnika, i nije smio ići u zemlje članice NATO-a. Tek su mu se nakon Svjetskog prvenstva 1978. smilovali, i Deyna je otišao da umre u tuđini.
Najčitaniji članci
