Nogomet je rodno mjesto svih teorija zavjere. Naravno, tako je to u mom životu. U drugim je životima drukčije. Dok u svemu drugom, u obitelji, životu unutar zajednice, ideologiji i politici, književnosti i umjetnosti, medicini, urbanizmu, arhitekturi, postoji brana kaosu i entropiji, koja je gotovo uvijek zasnovana na poštivanju tekovina čovjekovog razuma, na pravu Drugog i na društvenom skladu koji je na tome zasnovan, igra i jest igra zato što izmiče razumu, predstavlja odmor od razuma, dok o Drugome u igri prestajemo voditi računa, jer je cilj da ga u skladu s pravilima – nadigramo. Kada igra iz nekog čudnog razloga – koji je obično posljedica kakve društvene bolesti, nereda, smutnje – postane važnija od života i od svega što je na razumu zasnovano, tada više nema nikakve brane od teorija zavjere. Ne samo u igri, nego i u životu.
U već skoro pedeset godina koliko pratim nogomet, više puta mi se događalo da poželim da odustanem. Ili da čvrsto odlučim da ću se od igre liječiti, jer mi ona ne čini dobro, pa počinjem vjerovati u nešto što je nerazumno. Ili u nešto što odstupa od ideje o društvenom skladu. Obično se to moje kratkotrajno odustajanje od nogometa događalo kada bih ostao u uvjerenju da je rezultat neke utakmice nastao izvan igre i protivno njezinim pravilima.
Recimo, Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. Vrijeme je to općejugoslavenskog sklada, kada je, naročito u nogometu, cvjetala idila bratstva&jedinstva, pogotovu naglašena time što je te godine Dinamo nakon godina gladi postao prvak. Reprezentacija Jugoslavije bila je jaka kao zemlja, u kvalifikacijama za to prvenstvo bila je prva u skupini, ispred Danske i Italije, te je bilo i ozbiljnih ljudi koji su je vidjeli među favoritima za prvake svijeta. I onda se, na početku prvenstva, izabranicima Miljana Miljanića dogodila vrlo kilava utakmica otvaranja, protiv Sjeverne Irske, koja je završila bez golova, nakon čega je uslijedio jedan od onih sportskih događaja koji su u posljednjem desetljeću pred raspad postali konstitutivni mit u povijesti jugoslavenske svakodnevice: boj s domaćinima prvenstva Španjolcima. Tu je utakmicu Jugoslavija odigrala najbolje na prvenstvu, napala je od početka i već u desetoj minuti vodila je golom Ivana Gudelja (inače, najboljeg igrača reprezentacije, koji je tad imao dvadeset i dvije godine, i činilo se da mu je svijet pod nogama…). Da je u tom trenutku vrijeme stalo, ili da je poteklo u skladu s logikom nogometne igre i snaga raspoređenih na igralištu, danas bismo na drukčiji način mogli ispričati ovu priču. Ali umiješao se danski sudac Henning Lund-Sørensen, koji ni po čemu drugom osim po ovom u nogometu neće ni biti upamćen: jedan ne baš upečatljiv faul Velimira Zajeca nad Miguelom Angelom Alonsom, zvanim Periko, dobar metar izvan šesnaesterca, sudac unosi u kazneni prostor i sudi jedanaesterac. Bio je to jedan od onih toliko skandaloznih penala koji će doista ući ne samo u katekizme nogometnih zaluđenika i kroničara nekadašnje države, nego će se do danas održati i u kojekakvih europskim kronikama i kratkim povijestima svjetskih prvenstava. I tu se Lund-Sørensen nije zaustavio: nakon što je golman Dragan Pantelić Robertu Lópezu Ufarteu obranio jedanaesterac, odredio je njegovo ponavljanje. Španjolci mijenjaju izvođača, i čuveni Juanito – o čijoj bi ulozi u našim životima također vrijedilo ispripovijedati priču – konačno pogađa. U tom trenutku Jugoslaveni su toliko izbezumljeni nepravdom, uživljeni u ulogu vječite žrtve i svjetskih pravednika oko kojih se okreće svijet i prema čijim se nesvrstanim sudbinama upravlja cjelokupan Sunčev sistem, da su već izgubili utakmicu. Bez značajnijeg daljeg angažmana Henninga Lund-Sørensena Enrique Saura u drugom poluvremenu zabija gol, i Španjolska pobjeđuje.
Nakon ove utakmice Jugoslavija više nije mogla pobijediti ni Honduras, tojest pobijedila ga je iz jednoga za nju posve nevažnog, ali opet izmišljenog jedanaesterca, kojim je, valjda, bila obeštećena za ono što se zbilo ranije, te je ispala sa Svjetskog prvenstva, dok su dalje išli domaćin i Sjeverna Irska. Ali ovi događaji nisu poljuljali u meni nogometnu vjeru. Niti sam se osjećao kao žrtva, niti sam se osjećao dijelom kolektivne histerije. Kad nogometni patriotizam i navijaštvo pomrače čovjeku um, on postaje gluplji od igre. A ja nikad nisam htio biti gluplji od igre. Ako je sudac lopov i razbojnik, što je danas osamdesetogodišnji danski umirovljenik Lund-Sørensen zacijelo bio, još uvijek smo u nogometu, još uvijek smo u igri, a ne u teorijama zavjere.
Ono što me je, međutim, kao šesnaestogodišnjaka te 1982. skoro odvratilo od nogometa, makar onog svjetskog i reprezentativnog, odvilo se u Skupini 2, danas bi se reklo u Skupini B, u kojoj su nastupali Savezna Republika Njemačka, Austrija, Čile i autsajder Alžir. Ni za koga me tu nije bilo naročito briga: Nijemci su u to vrijeme bili sinonim nemaštovitoga, neemotivnog i zastrašujuće efikasnog nogometa, i još uvijek su kao nacija bili amblematski obilježeni ulogom ratnih negativaca; Austrijanci su igrali nogomet naših djedova; Čileanci su predstavljali jednu doista odvratnu fašističku diktaturu, čiji se tim, da je bilo pravde, i nije smio pojavljivati na svjetskim prvenstvima (o tome bismo također tek mogli reći koju…); Alžirci su, pak, bili autsajderi.
I tog sam prvenstva gledao sve utakmice koje su se mogle gledati, a slučaj je htio da je televizija u neko gluho doba prenosila dvije najvažnije utakmice grupe. U prvoj Alžir je na potpuno zaprepaštenje ostatka svijeta pobijedio Njemačku 2:1. Tada sam vidio jednoga od autentičnih genija ove igre Mustafu Rabaha Madjera. Bile su mu dvadeset i tri, igrao je za N. A. Hussein Dey, klub koji i danas postoji, a nastupa u drugoj alžirskoj ligi. Do pedeset i treće minute igrala se neka obična utakmica, u kojoj su Nijemci bili nadmoćni, ali suštinski nemoćni. Bio je to onaj starinski nogomet koji se igrao čovjek na čovjeka, ali Alžirci igrali su nekako drukčije. Pomalo nepredvidljivo, gotovo neozbiljno. Ozbiljni se Nijemci nisu uspijevali snaći. I onda je u 53. minuti Madjer zabio taj gol, pritrčao je na odbijenu loptu i mirno je, jednim kung fu potezom, prebacio preko dvojice kamenih njemačkih braniča. Nije to bio lijep gol, ali nešto je sigurno i ubojito bilo u njemu. Da povjeruješ kako je budućnost ove igre na rubovima Sahare, tamo gdje je, na golu jednoga malog kluba, četrdesetak godina ranije stajao Albert Camus. I onda su Nijemci navalili. Petnaest minuta kasnije besmrtni je Karl-Heinz Rummenigge, jedan od ikoničnih likova njemačkog shvaćanja ove igre, izjednačio. No, umjesto da se tada sve nastavi po njemački, Alžirci su mirno poveli loptu s centra, nisu im se podsjekle noge, nego su u sljedećih šezdesetak sekundi po lijevoj strani izveli prodor u kojem će se sabrati iskustvo cijele jedne nogometne generacije, pa će na Madjerov centaršut Lakhdar Belloumi zabiti za pobjedu Alžira.
Bilo je to lijepo čudo, koje pruža nadu i koje sami Alžirci nikad nisu iznevjerili. I onda se igralo posljednje treće kolo, Njemačka protiv Austrije. Alžir će ići dalje u slučaju svih mogućih i nemogućih rezultata, osim ako Njemačka pobijedi s jednim golom razlike. Tu je utakmicu naša televizija također prenosila, a ja sam zbog nje pomislio da je, možda, i bolje odustati od nogometa, jer u toj igri, možda, nema ničega od ovog što ja u nju učitavam. Teorije zavjere nisu se tada nazivale teorijama zavjere, ali ja sam svim svojim dječačkim srcem osjećao da je to nešto što me truje. Htio sam čistu vjeru, u što god da vjerujem, pa makar cijeloga života ostao naivan. Nijemci i Austrijanci igrali su, međutim, kao posljednje ljudske svinje. Igrali su baš kao da je na snazi Anschluss iz 1938! Čini li vam se da je baš nekako ružna i pretjerana prethodna moja rečenica? U pravu ste, naravno. Ali da čovjek ne bi propadao u septičke jame takvih svojih rečenica, da ne bi tonuo u mrakove vlastitog bezumlja, pametno mu je da odustane od fudbala. E, i onda je upravo nakon te utakmice FIFA odlučila da će se utakmice trećeg kola, u ime regularnosti natjecanja, od sada igrati u isto vrijeme.
Četrdeset godina kasnije gledam drugo poluvrijeme utakmice između Španjolske i Japana. Gledam Španjolce kako savršeno kontroliraju igru, koja je u međuvremenu poružnjala, i shvaćam, kod zdravih očiju, da njihov cilj nije da pobijede Japan, nego da kontroliraju situaciju u kojoj će izgubiti utakmicu. Jesu li Japanci svoje golove dali u igri ili, suštinski, izvan igre? Vjerojatno, ipak, u igri. Ali nakon toga Španjolci su sve do kraja utakmice, u kojoj su – prateći rezultat utakmice između Njemačke i Kostarike – samo tokom tri minute bili u problemu, jer je Kostarika toliko dugo vodila protiv Nijemaca, igrali da ne pobijede. Jer im je nepobjeda omogućavala da se u osmini finala susretnu s Marokom, protiv kojeg mogu izvesti rezervnu ekipu, a ne s Hrvatskom, protiv koje, ipak, ne mogu igrati s pričuvnom momčadi. I omogućavala im je, ta nepobjeda, još nešto: eliminaciju Njemačke. A Njemačka, koliko god bila slaba u prve dvije utakmice, može se pretvoriti u stroj za gaženje protivnika i osvajanje titule svjetskog prvaka. Ekipe poput Maroka i Japana ne mogu se pretvoriti ni u što, premda u jednoj utakmici mogu pobijediti skoro svakoga. Hrvatska, pak, koliko god Hrvatima bila velika i jaka, nije prijetnja poput Njemačke. Tako to Španjolcima izgleda, i oni uspijevaju nešto što je na granici mogućega: da u četrdesetak minuta drugog poluvremena ne upute šut prema protivničkom golu, a da loptu neprestano imaju u svojim nogama. Bilo je tu i tragikomičnih momenata: da napadač Španjolske manirom stopera izbija loptu iz japanskog kaznenog prostora. To što se zbivalo u utakmici Španjolske i Japana, baš kao i ono što se zbilo prije četrdeset godina u utakmici Njemačke i Austrije, odvratno je. I nije nogomet, ne zbiva se na nogometnom igralištu.
Ne razumijem što gledaju oni koji ovo ne vide. Kao što ne razumijem što u nogometu nalaze oni kojima ovo ne smeta. Vjerojatno je prekasno da odustanem od ove igre, kako u životu, tako i na ovom Svjetskom prvenstvu. Uostalom, obećao sam vam da ću pričati svoju priču do kraja.
Maroko i Japan ne mogu se pretvoriti ni u što, premda u jednoj utakmici mogu pobijediti skoro svakoga. Hrvatska, koliko god Hrvatima bila velika i jaka, nije prijetnja poput Njemačke
Njemačka, koliko god bila slaba u prve dvije utakmice, može se pretvoriti u stroj za gaženje protivnika i osvajanje titule svjetskog prvaka
Najčitaniji članci
