A onda je, u posljednjim sekundama onoga vremena koje je sudac pridodao jednom i pol satu koliko se nogomet odvajkada igra, Garang Mawien Koul, osamnaestogodišnji napadač Australije, izašao sam pred gol. Drama se odigrala u djeliću sekunde, možda i u cijeloj sekundi, kada se u taj čas zbilo jedno porodično vrijeme o kojemu mi ništa ne znamo, jedan mladi život o kojemu su nam poznati samo neki osnovni podaci, a onda i ukupna povijest sadašnjosti, u kojoj i sami živimo, nastojeći da izbjegavamo nevolje. Rođen u Egiptu, kao dijete izbjeglica iz Južnog Sudana, crn kao najcrnja noć, kršćanin kompliciranog podrijetla, koje mi Europljani nemamo namjeru razumijevati, iz močvarne zemlje prebogate siromaštvom i očajem, Garang Mawien Koul odrastao je u Australiji i našao se u nedjelju 3. prosinca 2022. pred golom Emiliana Martineza, zvanog Dibu, inače vratara Aston Ville. I nije se uplašio taj mladić, znalački je udario po lopti, koja je mogla završiti u golu, i završila bi u nizu drugih prilika, ali ne i u ovoj. Emiliano Martinez obrano je lijevom rukom, jer je bio dobro postavljen i u tu je obranu uložio godine fizičkog učenja i ponešto od talenta. Ali uvijek u toj igri postoji i ozbiljan udio slučajnosti, kao što postoji i udio inspiracije. Kada se tako, sami jedan pred drugim, u posljednjim sekundama neke utakmice, zateknu napadač i vratar, a između njih je lopta, o mnogo čemu odlučit će vjera. I u toj vjeri, katkad, ponešto od životnog očaja. Mnogi su nesvrstani gledatelji, ni Argentinci, ni Australci, podijelivši pred ekranima svojih televizora tu sekundu, ili taj djelić sekunde s Garangom Mawienom Koulom i Damiánom Emilianom Martínezom Romerom, zvanim Dibu, refleksno stisnuli šake u pesnice i poželjeli taj gol. Zato što bi Australija izjednačila, zbili bi se produžeci, slutilo bi se još jedno autsajdersko čudo, ili bi utakmica barem duže potrajala.
Nisam poželio taj Koulov gol, premda ne mislim da bi se njime išta važno promijenilo. Argentina bi svejedno pobijedila, ali s više muke. I vjerojatno bi pobijedila bez stvarne drame. U eliminacijskim utakmicama čuda se događaju rijetko, i obično imaju objašnjenje u dramaturgiji igre i u pretpovijesti utakmice. Argentina, pratim je već dugo, ovakve utakmice ne gubi. Između ostaloga i zato što je ona, unatoč svojoj nogometnoj veličini, kao i činjenici da dvojica njezinih igrača pretendiraju na ulogu najboljega u ovoj igri svih vremena (Iako je Messi ostvareniji od Maradone, Maradona je u povijesti igre značajniji od Messija…), domovina ljudi sudbina koje su bliže ljudima iz Južnog Sudana, Poljske i Sirije, te iz sveukupnoga bosanskog i balkanskog autsajderluka, nego ljudima iz Brazila, Italije, Njemačke, Francuske, Španjolske, u čijim je projektiranim, premda ne nužno i stvarnim intimnim i obiteljskim povijestima, upisana uloga vječnih favorita.
O tome imam najosobniju moguću priču, koju sam obećao ispripovijedati, premda mi je pomalo i žao što to već sada, u osmini finala činim. A žao mi je i što tu priču, načetu već u knjizi “Rod”, ne čuvam nedirnutu za kakav roman. Krenimo najprije od sličice koja ništa ne govori, ali iz koje se ponešto naslućuje: kada prije svakog Svjetskog prvenstva, a Argentine će biti na svakom u posljednjih pola stoljeća, skupljam Panini sličice, ja gledam hoće li među Argentincima biti netko plavokos i plavook. Ne činim to jer tako hoću, nego to činim jer tako moram. Priča me u to tjera.
A priča je u životu pošla ovako: pradjed Marko Jergović, poštar rodom iz Ličkog Lešća, alkoholičar, kockar i dobitnik najvećega lutrijskog dobitka u Kraljevini SHS, koji je zatim prokockao sve što mu je lutrija donijela, i žena njegova, bogobojazna bosanska katolkinja, rađali su šest kćeri prije nego što im se, već prestarjelima, rodio jedini sin. Jedna se udala za Srbina, solunskog borca, visokog poštanskog činovnika i gospodina čovjeka, često nemoćnog da se snađe u svoj toj bezmjernoj nesreći svijeta u kojem se zatekao. Druga, iz razloga koji su se te nesreće ticali, odlazi u časne sestre i, kao u nekoj poučnoj katoličkoj propovijedi, spašava duše: najprije sebi, a onda i svojim bližnjima, onima među njima koji su pristajali biti spašeni. Ali ona to doista čini, bez pretjerivanja i bez ironije. Preostale četiri sestre, među njima i moja baba, mati moga oca, Štefanija, odale su se sumračnome manjinskom sarajevskom katolištvu, koje je podrazumijevalo i jed, i gnjev, i mržnju prema drugima, ali prije svega drugog nekakvu čudovišnu strogost prema bližnjima. Nijedna patnja ni ljudska nesreća nisu za njih bile besmislene i besciljne. Sve su namirivale njihovu ideju o Isusu Kristu i o onome što Božji sin od njih traži i sve su te patnje i nesreće bile samo gorivo vjere i ideologije koja se iz te vjere rađala. I onda su savršeno logično i prirodno, kao što prirodno je da u Dalmaciji bajam u siječnju cvjeta, a u listopadu rujem planu sva bosanska listopadna brda, poglavnika Antu Pavelića dočekale kao Spasitelja. Tako ga je dočekao i nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelista Šarić, a drukčije nisu, na žalost, postupali ni sarajevski fratri. Što je koja od sestara Jergovićki radila za NDH u Sarajevu, to je meni, krvi njihovoj, samo dijelom poznato. Ali ne bih danas o tome. Bile su upravo onakve kakve žene znaju biti kad zemljom zavlada zli vladar i kad muški pomahnitaju u čežnji da se žrtvuju za domovinu i za vladara. Samo ona jedna sestra, udana za Srbina, bila je spašena, premda je sama na svaki način bila žrtva sestrinskoga zla. A ona koja je postala časna sestra jedina je uz nju, makar i naknadno, uspjela shvatiti što se dogodilo.
Nakon 1945. dvije sestre Jergovićke, uključujući moju babu Štefaniju, završile su pred narodnim sudom. Završila je i treća, ali nije bila osuđena. A dvije sestre, one koje su možda i najaktivnije sudjelovale u ustaškom preporodu, uspjele su pobjeći iz grada, iz zemlje i iz Europe, sve do Argentine. Od njih šest, samo je Štefanija u životu rodila. Ali nije stekla muža, nego doživotno odanog sina, koji je ponio njezino prezime. Tako se i ja, po toj strašnoj ženskoj očevoj liniji, prezivam Jergović. A zapravo bih se trebao prezivati nekako drukčije. Ali nije moj otac Dobroslav bio jedino njihovo dijete. Postojala su još dva, usvojena. Naime, u NDH je, nakon 1942, prema savršenom uzoru Trećega Reicha, nastupila vrlo intenzivna ideološka moda, koju je kasnije, iz razumljivih razloga, prekrio zaborav: adoptirala su se naša siročad! Mlade su i svjesne Hrvatice postajale matere djevojčicama i dječacima čije su roditelje za svojih zločinačkih pohoda poklali i poubijali četnici ili partizani. Baba Štefanija usvojila je djevojčicu, pošto je već imala sina, mog oca. A jedna od dvije sestre koje će završiti u Buenos Airesu usvojila je dječaka. Tog dječaka su, naravno, povele sa sobom.
Sedamdesetih nastupila je vrlo snažna liberalizacija odnosa prema većem dijelu emigranata iz 1945. Ako se niste isticali u neprijateljskim antijugoslavenskim organizacijama, te ako za vama nije bila raspisana potjernica, mogli ste se vratiti u zemlju, ili posjetiti rodbinu. Tako se sredinom sedamdesetih u Sarajevu pojavila teta Zlata. Upoznavanje i susret s njom, odlazak jedne nedjelje u očevu vikendicu na Trebević, ručak u jednom gradskom restoranu, osluškivanje jednoga čudnog jezika, primjećivanje onoga što se prešućivalo, i mnogo toga što je već izblijedjelo iz mog sjećanja, a nema više nikoga tko bi me na to podsjetio, nisam šire opisivao u “Rodu”, niti u drugim knjigama, ali to bi, možda, moglo biti tema nekoga većim dijelom fikcionalnog romana, koji bi, ipak, govorio o te dvije čudne stare žene, od kojih je samo jedna došla u posjet Sarajevu. Za obje, tvrdila je teta Zlata, nisu mogle sakupiti dovoljno novca. Možda i nisu. Strašan je bio njihov život. Strašan je bio Bog u kojeg su vjerovale.
Teta Zlata Jergović nadživjet će svoju sestru, i poživjeti skoro do opsade Sarajeva. Doživjela je moju ranu književnu slavu, prve knjige pjesama, i oko toga ne samo da je bila ponosna, nego i nekako pretjerano euforična. Tko zna što bi rekla da je mogla čitati ono što je od mene uslijedilo. Dopisivali smo se, s moje strane krajnje sporadično i nedovoljno ozbiljno, sve do njezina kraja. Bio sam mlad i blesav, nisam znao što imam pred sobom, teta Zlata je, kao i sve one, tada još bila samo izvor moga nedefiniranog jada i srama. Tko bi rekao da ću o tome jednom ovako govoriti.
Naravno da nisam sačuvao ni sva ta pisma tete Zlate, pisana ceremonijalnim stilom, kao da iz kakvoga župnog ureda, savršenim krasopisom po ravnim, tehničkom olovkom iscrtanim tankim crtama na bijelom papiru za pisma. Ali jedno pismo imam, eno ga u onim neraspakiranim koferima u Puli, u kojem mi pred početak Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. teta Zlata piše da joj je žao što ne mogu biti s njima u Buenos Airesu, jer ovo jedinstvena je prilika u životu. Samo sad je Svjetsko prvenstvo u Argentini, pisala je, a sljedeće bit će za stotinu godina. Tada neće biti ni tebe ni nas, zaključila je, gotovo uživajući u toj slutnji našega zajedničkog nestanka. Naježim se kad god to pročitam.
Njih dvije se nikada nisu udavale. Općenito, samo jedna među sestrama Jergovićkama bila je sretno udana. Za Srbina. Nastanile su se s onim dječakom u Buenos Airesu, a on se, čim je malo poodrastao, ubio. Usvojeni dječak, katoličko ratno siroče, digao je ruku na sebe i završio direktno u paklu. Bit će da je tako. Ali zašto? Kakve su mu njih dvije bile matere? Što su mu govorile? Ništa od toga ne znam. Osim da je teta Zlata u svakoj argentinskog generaciji imala jednog omiljenog igrača, onog koji je bio plavokos i plavook. Podsjeća me na nekog koga sam izgubila, napisala je u jednom pismu. Nisam pitao na koga, jer sam slutio. I nisam htio o svemu tome ništa znati.
I onda se, pred kraj života tete Zlate Jergović, jedne od tih nesretnih žena čiju mračnu krv nosim, pojavio Gabriel Omar Batistuta. Ne znam je li ga gledala, tad se već gasilo naše dopisivanje, a mene je čekao moj rat, da u tom ratu ponovim ili izbjegnem njihovu sudbinu.
Argentina je za mene posebna reprezentacija. Sav mrak i sva patnja je u Argentini. Tamo gdje smo bili ne postoji više ništa. Tamo smo svi već mrtvi, zadovoljno bi zaključila teta Zlata.
Najčitaniji članci
