Tri godine, čovječe. Tri godine spavamo u štali, viče stari Stevo Vilić i širi ruke ispred svoje napukle kuće. U Majskom Trtniku smo, na adresi koju od rođenja zove svojim domom.
– Cijeli život sam ovdje. Rodio se tu. Nije se tada išlo u Glinu porađati nego bi nam došla babica iz Vlahovića. U kući smo se rađali – opisuje Stevo, a iza njega se krive istrošeni zidovi. Njegova Mira oblijeće oko nas, nutka nas sokovima.
– Hajde malo kole uzmite. Popijte malo. Da niste tu praznih ruku – govori pogrbljena žena.
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
Vilićima je kuća stradala u onom velikom, prosinačkom potresu. Odvojili su se zidovi, vide se rupe u njima. Kasnije serije podrhtavanja samo su pogoršale stanje. Tamo se više ne može živjeti. Nije pametno ni ulaziti unutra.
– Čovjek ovo nikad nije doživio. Kad se to desilo, ja sam se odmah penjao gore pokrivati krov. Nije mi uopće u glavi bilo da može biti još potresa. Bilo je otkriveno, ja sam pokrivao koliko sam mogao, da ne kisnem. Sa sedamdeset godina na leđima – priča starac. Uvodi nas u kuću.
– Katastrofa je. Naljepnica nije crvena. Onaj prvi put kad su došli sam dobio žutu. Poslije toga nije bilo nikoga, evo već treću godinu. Nikako ih nema, samo su onda bili. A meni sva dokumentacija, svi papiri, sve u redu. Kuća ima uporabnu dozvolu, sve ima, jedan kroz jedan je na mene. Eno vidi kako je popucala. Popucali su zidovi dolje, temelji, sve. Ne može se u njoj ništa. Uđite, vidite. Povukla se. Eno, vidite rupe u zidovima. Popucalo tu, popucalo gore na katu, sve. Vidi garažu, nje mi je najviše žao. Žao mi je više od ičega. Kao da je granata udarila po ćoškovima. Vidi kako se otvorilo. Katastrofa, ne može se biti u kući. Da se može, ne bih ja bio u štali – govori Stevo i vraća se u kuću. Pokazuje nekadašnju kuhinju.
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
On i supruga evo već treću godinu žive u susjednoj štali. Nije bilo druge. Dobili su kontejner, ali i on je, kažu, počeo prokišnjavati. Malo pomalo, Stevo i Mira su sklepali nekako stajski prostor, učinili ga donekle podnošljivim za život. Nije ni on u dobrom stanju.
– Ma štalu nisam ni prijavljivao. Neka se barem ovo riješi, da bar mogu negdje napraviti jesti. Ako ne možeš sebi napraviti jesti, nemaš ništa. Ne možeš ni živjeti. A ovo, ovdje su nekad bili telići. Tu sam sada ja. Telića više nema, radio sam to davno u kooperaciji za Belje. Sad, evo, živimo od 1200 kuna penzije. I donose nam ovi ručak. Nju nisu htjeli primiti u Javne radove, a sve papire predala – priča čovjek i uvodi nas u bivšu štalu.
Na previsokom stropu su zakucane daske. Podstavljene najlonom. U jednom kutu stisnuta dva kreveta. Zazidali su peć u koju bacanju panjeve, da duže grije. Dimi. Vlaga se hvata po zidovima. Pod nije ravan, na nizbrdici je.
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
– Sve sam renovirao poslije potresa. Sam, naravno. Uzidao ovo. Stavio gore daske, najlon. Mora se stalno ložiti, a teško je ugrijati ovaj prostor. Bilo je to dobro za telad, ali za nas… Evo ovo, ovo smo sami napravili. Izvukli sve. Napravio sam ovu predzidu. Obećavali su doći, pomoći, ali od toga ništa – trese glavom stari Stevo.
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
Mira upire prstom u suprotni zid ‘spavaće sobe’.
– Ovo je rupa. Kako je počelo prokišnjavati, mi smo u gaćama trčali da napravimo rupu da voda negdje izlazi. Jer je na kosini. Spavamo, počne kišiti, a mi trčimo, zatvaramo i otvaramo rupu. I miševi tu trče. Hodaju. Smrdi ovdje. Štala, što ćete – sliježe ramenima žena.
Operirala je žuč i maternicu. Stevo je obolio na prostatu, na lijekovima je.
– Vidite sve, nemamo vam što lagati. Ja to ne mogu razumjeti. Ne kažem da treba kukati, ne kukam ja. Ne volim kukati. Ali brate, ono što je normalno… Ma da sam ja neki pljačkaš, da tražim, daj mi ovo, daj mi ono… Nisam. Treba nam samo neka mala, obična, drvena kućica. Samo da imamo gdje leći i napraviti za pojesti. A kamoli da nam netko dođe. Sramota ovo pokazati – priča starac. Pokazuje peć, dobio je iz donacije.
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
Vode nas do kontejnera.
– Prokišnjava, ne može se biti unutra. Sve kapa na krevet. Spominjali su nešto da bi metnuli nekakav krović na kontejner, ali tamo je vlaga. U štali smo otkad se desilo ono zlo. Da nije bilo štale, ne bismo imali gdje biti. Da sam to doživio, da spavam u štali – vrti glavom sedamdesetogodišnji Vilić.
– Uzmite si kole malo – pokušala je još jednom Mira prije nego smo ih napustili.
Najčitaniji članci
Source link
Tri godine nakon razornog potresa koji je pogodio Baniju, regiju u Hrvatskoj, mnogi ljudi još uvijek žive u improviziranim skloništima i štalama, a postavlja se pitanje, koliko brzo ide obnova?
Nažalost, odgovor nije jednostavan. Iako je odmah nakon potresa pokrenut proces obnove, krenulo se s popisivanjem štete i prikupljanjem sredstava, proces obnove teče sporije od očekivanog.
Prema podacima Hrvatske banke za obnovu i razvoj, do kraja srpnja 2021. izdano je 1,7 milijardi kuna za obnovu kuća i ostalih objekata oštećenih u potresu. Međutim, u Baniji i dalje oko 8000 ljudi živi u privremenim smještajima, poput šatora, kontejnera i štala. Većina tih ljudi su stariji i bolesni, suočeni s teškim uvjetima života u zimskom razdoblju.
Problem je u tome što je proces obnove prespor, a tu su i poteškoće s organizacijom i nadzorom cijelog procesa. Mnoge kuće nisu osigurane i stanari nemaju sredstava za popravke. Oni koji su dobili novac za obnovu, suočavaju se s drugim poteškoćama poput nedostatka majstora i povećane cijene radova.
Uz to, pandemija COVID-19 usporila je proces obnove i doprinijela poteškoćama u nabavljanju građevinskog materijala. Mnogi su se obratili privatnim dobavljačima, čime su cijene materijala snažno porasle. Kao rezultat toga, mnogi ljudi su prisiljeni živjeti u lošim uvjetima i čekati obnovu.
Situacija je još teža za one koji žive u ruralnim područjima Banije. Mnogi su izgubili svoje domove, plastenike i stoke u potresu, što ima dugoročne posljedice za njihova gospodarstva. Neki su pokrenuli projekte obnove, ali oporavak će biti dug i težak.
Uz to, postoji i pitanje mentalnog zdravlja stanovnika Banije. Ljudi su doživjeli traumu i nastavljaju živjeti u nesigurnim uvjetima. Da bi se suočili s ovim izazovom, potrebno je osigurati adekvatnu podršku psihološkim i socijalnim potrebama zajednice.
Koliko brzo ide obnova Banije? Nažalost, proces obnove teče presporo, a mnogi stanovnici su još uvijek prisiljeni živjeti u lošim uvjetima. Potrebno je uložiti više napora kako bi se osiguralo adekvatno financiranje, organizacija i koordinacija procesa obnove, kako bi se stanovnicima Banije osigurali sigurni i dostojni uvjeti života.
