Prošlo je 30, tužnih 30 godina bez našega košarkaškog Mozarta. Život leti, kapetane. Doista leti. I danas će se mnogi Hrvati uz prelijepu pjesmu klape Kampanel sjetiti jednog od najvećih sportaša kojega smo ikad imali, genijalnog Dražena Petrovića.
Nesreća u kojoj je Dražen poginuo bila je na kišnoj autocesti A9, kraj gradića Denkendorfa, dvadesetak kilometara sjeverno od bavarskoga grada Ingolstadta. Dražen se vozio u crvenom Volkswagen Golfu, spavajući na suvozačkom sjedalu, a automobilom je upravljala njegova djevojka Klara Szalantzy, njemačka manekenka i košarkašica. Na stražnjem sjedalu bila je Hilal Ebedal, mlada turska košarkašica, koju su usput povezli.
POGLEDAJTE VIDEO:
Iz suprotnog je smjera dolazio kamion, koji je, pokušavajući zaobići jedno vozilo, izgubio kontrolu, probio središnju ogradu i ispriječio se na cesti. Vidljivost je bila vrlo slaba i Golf je udario u kamion, tako da je Dražen poginuo na mjestu nesreće. Ta je vijest u crno zavila hrvatski sport, ali i našu domovinu i hrvatski narod.
Domovinski rat bio je u punom jeku i Draženova pogibija teško je pala našem narodu. Koliko je Draženu značila Hrvatska, dovoljno govori i činjenica da je igrao u nevažnoj utakmici protiv Slovenije. Već smo bili izborili plasman na EP, ali Dražen je svejedno htio igrati tu utakmicu u Poljskoj. Nije trebao biti tamo, ali htio je biti, htio je igrati za svoju državu u tim kvalifikacijama.
Europsko prvenstvo nekoliko tjedana kasnije nije dočekao.
U Frankfurtu je dugo razmišljao hoće li s ostatkom momčadi sjesti na avion ili ipak krenuti automobilom. Odlučio se na drugu varijantu, nažalost, to je za njega bila kobna odluka.
Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
Bio sam u krevetu kad mi je Mirko javio da je poginuo
– Mi smo se vraćali iz Varšave prema Frankfurtu, a Dražen je tamo prešao u automobil kojim je s djevojkom dalje nastavio put. Nevjerojatno je da je u tom trenutku naš zrakoplov preletio to mjesto i pilot je objavio da se moramo vezati zbog turbulencija, a ispod nas su bili crni oblaci. Nevjerojatno, ali to je život. Bio sam u krevetu kad mi je Mirko Novosel javio da je Dražen poginuo – rekao nam je prije nekoliko godina Dino Rađa.
Sjeća se Dino svakoga detalja tih lipanjskih dana.
– Nevjerojatno je kako se neke stvari urežu u pamćenje, mnoge stvari zaboravite, ali neke iz Wroclawa pamtim jako dobro. Jedan mi je posebno u sjećanju i on možda najbolje oslikava kakav je bio Dražen i kakvi smo pozitivni luđaci bili svi skupa. Uspjeli smo se na jednoj nevažnoj utakmici posvađati oko posve benignog detalja, oko neke akcije koja nije išla onako kako smo vjerojatno obojica zamišljali. No to je tako kad se momčadi nađu dvojica s izraženim natjecateljskim karakteristikama, koja žele pobijediti pod svaku cijenu. Naravno da smo još na terenu obojica zaboravili na taj detalj, no on je meni u sjećanju i danas – kaže Rađa.
Franjo Arapović bio je neutješan na Draženom sprovodu na Mirogoju. Ti su mu dani bili među najtežima u životu.
– I sad kad hodam, okrenem se u nadi da ću ga vidjeti. Uvijek sam govorio da su neki imali privilegij što su igrali s Draženom a ja sam imao privilegij i živjeti s njim – rekao nam je Arapović jednom prilikom.
Porječkali smo se. Utrčao je u hotelsku sobu i izljubio me
S pokojnim je Petrovićem doživio mnoge lijepe trenutke.
– Kad se samo sjetim naše četiri godine u Ciboni, pa zajedno smo provodili 18 sati na dan. Kad je otišao, stalno smo bili u kontaktu. On je bio velikan – ispričao je Arapović i nastavio:
– Kada je Dražen otišao u Real, a Cibona ugostila njegov novi klub, uspjeli smo se zakačiti.
– Namjerno mi je postavio nogu. Nisam mogao prijeći preko toga, ali nisam mu vratio jer sam bio slab na njega. Porječkali smo se i nisam pričao s njim od tada. Međutim, u uzvratnoj utakmici je Dražen utrčao u moju hotelsku sobu u Madridu, izgrlio me i izljubio.
Foto: Sinisa Hancic
– Uvijek je bio spreman na sitne nepodopštine. U kafiću bi naručio čašu leda i onda bi nas gađao ledenim kockicama ili bi krenuo zavezati svoje tenisice, ali bi neprimjetno pod stolom zavezao neke od nas u društvu i onda bi umirao od smijeha. On se valjda znao smijati i desetak sati dnevno.
Hrvatska je nekoliko tjedana nakon Draženove smrti osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Da nismo nesretno ostali bez Dražena, tada bi gotovo sigurno postali europski prvaci.
– Sjećam se kako smo bili skupa na Tenerifeu pa u Poljskoj. Družili smo se dva-tri tjedna, smijali se. Sve je izgledalo normalno. Kad sam čuo vijesti, onda više ništa nije bilo normalno – rekao je u jednom od intervjua Stojko Vranković, koji je tada bio jedan od najboljih prijatelja legendarnog i neponovljivog Dražena Petrovića.
