Svima nam je poznat. Ljudi ga se jako boje i o njemu ne pričaju. Zapravo vrlo malo ljudi ga je uopće svjesno. Ipak, instinktivno bježe od njega. Oni koji ga poznaju učinit će sve da ga izbjegnu. Boje se doživjeti ga ponovo jer imaju iskustvo koliko neugodan taj osjećaj može biti.
Kad im spomenem mogućnost da ga istraže, bježe ko vrag od tamjana. Ali, koliko god bježali, ovaj mučan osjećaj trči za nama. Jedino kako ga se možemo riješiti je da ga upoznamo – kognitivno i iskustveno. Kad dopustimo sebi da nas preplavi – tek onda će nas napustiti.
Što je to?
Moji ga klijenti najčešće opisuju kao nekakvu prazninu u sebi (pritom pokazuju na grudni koš), kao bol, duboku tugu, bezdan, crnu rupu… Teško je riječima opisati ovaj osjećaj. To čak nije ni jasan osjećaj u tijelu, kao što osjećamo tugu na primjer. Taj osjećaj javlja se više kao doživljaj nekakve “rupe”, neispunjenosti i praznine u sebi i oko sebe. Često je popraćen nemirom i ljudi ga opisuju kao “crna rupa u meni”.
Nekad je to mutan doživljaj depresivnog sivila, a nekad imamo doživljaj kao da nismo cjeloviti, kao da nam iznutra nešto fali. Može se pojavljivati u kombinaciji s osjećajem duboke usamljenosti. Svi smo ga jednom iskusili pa će ga svatko za sebe najbolje detektirati. Ljudi uglavnom nisu svjesni ovog osjećaja, jer se taj osjećaj praznine često skriva ispod samoće i usamljenosti, a doživljavamo ga tek u trenutcima kad smo sami sa sobom, u tišini, bez distrakcija iz okoline.
Ovako to zvuči u praksi:
Ja: “Pa onda… jeste li razmišljali da napustite muža/roditelje/nekoga… s kojim vam je toliko loše?”
Klijent: “Jesam, ali ne mogu zamisliti da ostanem sama. To mi je prestrašno.”
Ja: “Možete li opisati kakav vam je doživljaj biti sama?”
Klijent: “Grozno. Tu (rukom pokazuje grudni koš) osjećam ogromnu prazninu u sebi. Strašna, duboka praznina, kao da će me usisati u sebe. Grozno, grozno, ne mogu biti u tome, strašno mi je.”
Ovaj osjećaj praznine koji ljudi opisuju nije uobičajeni osjećaj usamljenosti. On je arhaičan, stari osjećaj i zapravo nema veze sa sadašnjošću i trenutnom životnom situacijom, već s tvojom davnom prošlošću – tvojim djetinjstvom.
Foto: Guliver/Shutterstock
Što sve radimo kako bi izbjegli bolnu prazninu?
Mnogi ljudi ne mogu biti sami sa sobom (pogotovo ne u tišini) bez distrakcija iz okoline poput stalno upaljenog televizora ili radija. Neki isplaniraju čitav tjedan kavama i događanjima – samo da ne bi ostali sami. Pa ako dogovor za kavu otpadne osjećaju paniku objašnjavajući mi kako su control freak-ovi i kako se loše osjećaju kad sve nije po planu. Istovremeno im ne pada na pamet da kad neprestano moraju biti u kontaktu s nečim ili nekim izvanjskim, time zapravo izbjegavaju sebe. Uglavnom misle kako vole imati plan u svom životu i ne znaju zašto je tome tako.
Tražeći kontakt s nečim izvana, zapravo izbjegavamo kontakt sa svojim unutarnjim svijetom – sa sobom. Konkretnije rečeno: izbjegavamo kontakt sa svojim neželjenim emocijama poput tuge ili ljutnje koje se pojavljuju onda kad ugasimo sve distrakcije iz okoline i dopustimo sebi osjetiti vlastito postojanje. Neki puše cigarete, jer im to daje osjećaj kao da nešto rade ili da nisu sami (s cigaretom nikad nisi sam). Neki su radoholičari – rade do kasno navečer dok ne kapnu, tako ne stigavši “razmišljati”, točnije osjećati. Drugi pak kompulzivno jedu da bi izbjegli kontakt s osjećajem praznine. Alkohol odlično presijeca kontakt s emocijama i otupljuje ih pa neki ljudi kad ostanu sami, natoče čašu vina ili otvore pivu. Drugi pak mahnito čiste kuću i sl.
Kako pobijediti depresiju?
Kad dijete “pokupi” tuđe emocije
Neki su od nas osjećaj praznine, “depresivno sivilo” ili neko drugo mučno stanje naučili u djetinjstvu direktno od roditelja. Preslikali su ga, pokupili upijajući atmosferu doma. Kao da su majčinu depresiju popili u njezinom mlijeku. Ili su bili neprestano pod hipnozom očeve ogorčenosti nad životom pa su i sami postali ogorčeni ljudi. Dječji mozak do dvanaeste godine širom je otvoren za sugestije i djeca nemaju mogućnost jasno razaznati što žele i ne žele primiti od roditelja. Tako pokupe sve: ono što je dobro, ali i ono otrovno.
Ljudi koji bježe od samoće i tišine često potiskuju neugodne osjećaje pa im je svaka distrakcija iz okoline dobrodošla. Jer kad dopustimo sebi mir i tišinu na površinu ne izlaze samo lijepi sadržaji, već i davno zaboravljene i neotplakane suze i bijes. Bojimo se ponovno ući u taj osjećaj, jer nam se čini da bi nas mogao preplaviti tolikom silinom da ga nećemo preživjeti. Nikad više ne želimo osjetiti ono što smo u prošlosti osjećali pa se bojimo odškrinuti ta vrata. I onda držimo “tu stvar pod kontrolom”. I držimo sebe u zabludi da je sve u redu, ali naši neželjeni osjećaji sustignu nas kad-tad i to u vidu nejasnog i dugotrajnog neraspoloženja, raznih bolesti, simptoma u tijelu, nenadane depresije, napadaja panike, crvenila lica, znojenja, izljeve ljutnje, nesanice i sl.
Istina je zapravo potpuno obrnuta od onoga što očekujemo.Tek kad dopustimo sebi da nas obuzme bilo koji osjećaj kojeg potiskujemo, on se javi u obliku vala – dođe, prođe i gotovo. Obuzme nas puno blaže nego što smo očekivali i ako dopustimo sebi suze ili pustimo ljutnju van, prođe vrlo brzo. What you resist persist – što više bježite od nekih sjećanja, slika, osjećaja to će vas oni podsvjesno više mučiti i ograničavati.
“Nekako mi je prazno kad nije pored mene…” – o čemu je ovdje riječ?
Većina ljudi izbjegava osjećaj praznine tako što se nalijepe na drugu osobu pa se osjećaju smireno samo onda kad su pored nekoga, najčešće partnera. Kad ostanu sami osjećaju se napušteno i ostavljeno, bez obzira da li je njihov partner otišao na put ili na pivu s društvom. Svako odvajanje od partnera stvara im osjećaj nemira ili panike. Za takve ljude znamo reći da su needy (potrebiti).
Neke moje klijentice kažu: „Kako ću na putovanje/shopin/tečaj… sama? Nema mi smisla kad sa mnom ne ide moj dečko/muž. Nekako mi je prazno i bez veze bez njega.“ Tako zvuči odrasla osoba koja u sebi nosi iz djetinjstva stari osjećaj praznine i potrebu da stalno bude stopljena s drugom osobom. Kad partnera nema u blizini osjeća nemir: “Kad će mama/tata doći?” Kad se partner vrati osjeća olakšanje. Često izgovara ovu rečenicu: “Samo da je netko tu kraj mene.”
Traume iz djetinjstva zbog hladnog ili nezainteresiranog roditelja
Jer taj famozni osjećaj praznine nema veze s tim da nam nedostaje partner koji trenutno nije s nama ili da se automatski moramo osjećati usamljeni kad nismo u društvu drugih ljudi. Taj osjećaj naša je ostavština iz prošlosti, iz našeg djetinjstva. Nastao je u raznim situacijama kad smo trebali roditelja, a nije ga bilo. Rijetko, ali dovoljna je jedna situacija kad je dijete bilo ostavljeno te osjećalo strah, paniku i napuštenost da bi taj osjećaj nosili kao traumu iz djetinjstva. Češće je to situacija da je jedan roditelj bio hladan i nezainteresiran pa ste umjesto osjećaja ispunjenosti odrasli s “rupom”, prazninom i vječitom neutaženom gladi za ljubavlju i pažnjom.
Foto: Foto: Thinkstock
Možda biste dotrčali do tate s igračkom, a on bi vas nezainteresirano odgurnuo i nastavio čitati novine ili gledati utakmicu te hladno promrmljao „Pusti me sad.“ Možda vas je napustio i od rastave s vašom majkom smanjio kontakte, možda ga više nikad niste ni vidjeli. Možda se vaša majka bavila svojim problemima, preokupacijama ili alkoholom dok ste se bacali po podu, vrištali ili plesali kako bi joj privukli pažnju. A možda bi se samo povukli u svoju sobu s osjećajem boli, muke ili grča. Kako god bilo, niste dobivali ono što ste trebali. Tako sada živite s „rupom“ u sebi.
Kako emocije utječu na tvoje psihičko ifizičko stanje?
I što se sada može učiniti po tom pitanju?
Traumu iz djetinjstva zvanu deficit ljubavi i pažnje, teško je prebroditi. Međutim, iako će ti trebati svjesnog i strpljivog rada na sebi, ovu ranu moguće je zacijeliti u odrasloj dobi. Jedan dio posla koji te čeka je rad na reprogramiranju svojih nesvjesnih obrazaca kroz psihoterapiju, hipnozu, meditaciju, čitanje, pisanje – metoda ima. Što god odlučila raditi i mijenjati, za početak ćeš morati odustati od fantazije da će ti netko drugi popuniti bolnu prazninu. Taj posao morat ćeš odraditi sama – postajući topao, brižan, njegujući roditelj sama sebi, onakav roditelj za kakvim žudiš.
Pročitaj još članaka “S psihoterapijskog kauča”, autorice Irene Jurjević
Savjetovanje/coaching s Irenom Jurjević
irena@centaruspjeha.com
Tekst je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Svima nam je poznat. Ljudi ga se jako boje i o njemu ne pričaju. Zapravo vrlo malo ljudi ga je uopće svjesno. Ipak, instinktivno bježe od njega. Oni koji ga poznaju učinit će sve da ga izbjegnu. Boje se doživjeti ga ponovo jer imaju iskustvo koliko neugodan taj osjećaj može biti.
Kad im spomenem mogućnost da ga istraže, bježe ko vrag od tamjana. Ali, koliko god bježali, ovaj mučan osjećaj trči za nama. Jedino kako ga se možemo riješiti je da ga upoznamo – kognitivno i iskustveno. Kad dopustimo sebi da nas preplavi – tek onda će nas napustiti.
Što je to?
Moji ga klijenti najčešće opisuju kao nekakvu prazninu u sebi (pritom pokazuju na grudni koš), kao bol, duboku tugu, bezdan, crnu rupu… Teško je riječima opisati ovaj osjećaj. To čak nije ni jasan osjećaj u tijelu, kao što osjećamo tugu na primjer. Taj osjećaj javlja se više kao doživljaj nekakve “rupe”, neispunjenosti i praznine u sebi i oko sebe. Često je popraćen nemirom i ljudi ga opisuju kao “crna rupa u meni”.
Nekad je to mutan doživljaj depresivnog sivila, a nekad imamo doživljaj kao da nismo cjeloviti, kao da nam iznutra nešto fali. Može se pojavljivati u kombinaciji s osjećajem duboke usamljenosti. Svi smo ga jednom iskusili pa će ga svatko za sebe najbolje detektirati. Ljudi uglavnom nisu svjesni ovog osjećaja, jer se taj osjećaj praznine često skriva ispod samoće i usamljenosti, a doživljavamo ga tek u trenutcima kad smo sami sa sobom, u tišini, bez distrakcija iz okoline.
Ovako to zvuči u praksi:
Ja: “Pa onda… jeste li razmišljali da napustite muža/roditelje/nekoga… s kojim vam je toliko loše?”
Klijent: “Jesam, ali ne mogu zamisliti da ostanem sama. To mi je prestrašno.”
Ja: “Možete li opisati kakav vam je doživljaj biti sama?”
Klijent: “Grozno. Tu (rukom pokazuje grudni koš) osjećam ogromnu prazninu u sebi. Strašna, duboka praznina, kao da će me usisati u sebe. Grozno, grozno, ne mogu biti u tome, strašno mi je.”
Ovaj osjećaj praznine koji ljudi opisuju nije uobičajeni osjećaj usamljenosti. On je arhaičan, stari osjećaj i zapravo nema veze sa sadašnjošću i trenutnom životnom situacijom, već s tvojom davnom prošlošću – tvojim djetinjstvom.
Foto: Guliver/Shutterstock
Što sve radimo kako bi izbjegli bolnu prazninu?
Mnogi ljudi ne mogu biti sami sa sobom (pogotovo ne u tišini) bez distrakcija iz okoline poput stalno upaljenog televizora ili radija. Neki isplaniraju čitav tjedan kavama i događanjima – samo da ne bi ostali sami. Pa ako dogovor za kavu otpadne osjećaju paniku objašnjavajući mi kako su control freak-ovi i kako se loše osjećaju kad sve nije po planu. Istovremeno im ne pada na pamet da kad neprestano moraju biti u kontaktu s nečim ili nekim izvanjskim, time zapravo izbjegavaju sebe. Uglavnom misle kako vole imati plan u svom životu i ne znaju zašto je tome tako.
Tražeći kontakt s nečim izvana, zapravo izbjegavamo kontakt sa svojim unutarnjim svijetom – sa sobom. Konkretnije rečeno: izbjegavamo kontakt sa svojim neželjenim emocijama poput tuge ili ljutnje koje se pojavljuju onda kad ugasimo sve distrakcije iz okoline i dopustimo sebi osjetiti vlastito postojanje. Neki puše cigarete, jer im to daje osjećaj kao da nešto rade ili da nisu sami (s cigaretom nikad nisi sam). Neki su radoholičari – rade do kasno navečer dok ne kapnu, tako ne stigavši “razmišljati”, točnije osjećati. Drugi pak kompulzivno jedu da bi izbjegli kontakt s osjećajem praznine. Alkohol odlično presijeca kontakt s emocijama i otupljuje ih pa neki ljudi kad ostanu sami, natoče čašu vina ili otvore pivu. Drugi pak mahnito čiste kuću i sl.
Kako pobijediti depresiju?
Kad dijete “pokupi” tuđe emocije
Neki su od nas osjećaj praznine, “depresivno sivilo” ili neko drugo mučno stanje naučili u djetinjstvu direktno od roditelja. Preslikali su ga, pokupili upijajući atmosferu doma. Kao da su majčinu depresiju popili u njezinom mlijeku. Ili su bili neprestano pod hipnozom očeve ogorčenosti nad životom pa su i sami postali ogorčeni ljudi. Dječji mozak do dvanaeste godine širom je otvoren za sugestije i djeca nemaju mogućnost jasno razaznati što žele i ne žele primiti od roditelja. Tako pokupe sve: ono što je dobro, ali i ono otrovno.
Ljudi koji bježe od samoće i tišine često potiskuju neugodne osjećaje pa im je svaka distrakcija iz okoline dobrodošla. Jer kad dopustimo sebi mir i tišinu na površinu ne izlaze samo lijepi sadržaji, već i davno zaboravljene i neotplakane suze i bijes. Bojimo se ponovno ući u taj osjećaj, jer nam se čini da bi nas mogao preplaviti tolikom silinom da ga nećemo preživjeti. Nikad više ne želimo osjetiti ono što smo u prošlosti osjećali pa se bojimo odškrinuti ta vrata. I onda držimo “tu stvar pod kontrolom”. I držimo sebe u zabludi da je sve u redu, ali naši neželjeni osjećaji sustignu nas kad-tad i to u vidu nejasnog i dugotrajnog neraspoloženja, raznih bolesti, simptoma u tijelu, nenadane depresije, napadaja panike, crvenila lica, znojenja, izljeve ljutnje, nesanice i sl.
Istina je zapravo potpuno obrnuta od onoga što očekujemo.Tek kad dopustimo sebi da nas obuzme bilo koji osjećaj kojeg potiskujemo, on se javi u obliku vala – dođe, prođe i gotovo. Obuzme nas puno blaže nego što smo očekivali i ako dopustimo sebi suze ili pustimo ljutnju van, prođe vrlo brzo. What you resist persist – što više bježite od nekih sjećanja, slika, osjećaja to će vas oni podsvjesno više mučiti i ograničavati.
“Nekako mi je prazno kad nije pored mene…” – o čemu je ovdje riječ?
Većina ljudi izbjegava osjećaj praznine tako što se nalijepe na drugu osobu pa se osjećaju smireno samo onda kad su pored nekoga, najčešće partnera. Kad ostanu sami osjećaju se napušteno i ostavljeno, bez obzira da li je njihov partner otišao na put ili na pivu s društvom. Svako odvajanje od partnera stvara im osjećaj nemira ili panike. Za takve ljude znamo reći da su needy (potrebiti).
Neke moje klijentice kažu: „Kako ću na putovanje/shopin/tečaj… sama? Nema mi smisla kad sa mnom ne ide moj dečko/muž. Nekako mi je prazno i bez veze bez njega.“ Tako zvuči odrasla osoba koja u sebi nosi iz djetinjstva stari osjećaj praznine i potrebu da stalno bude stopljena s drugom osobom. Kad partnera nema u blizini osjeća nemir: “Kad će mama/tata doći?” Kad se partner vrati osjeća olakšanje. Često izgovara ovu rečenicu: “Samo da je netko tu kraj mene.”
Traume iz djetinjstva zbog hladnog ili nezainteresiranog roditelja
Jer taj famozni osjećaj praznine nema veze s tim da nam nedostaje partner koji trenutno nije s nama ili da se automatski moramo osjećati usamljeni kad nismo u društvu drugih ljudi. Taj osjećaj naša je ostavština iz prošlosti, iz našeg djetinjstva. Nastao je u raznim situacijama kad smo trebali roditelja, a nije ga bilo. Rijetko, ali dovoljna je jedna situacija kad je dijete bilo ostavljeno te osjećalo strah, paniku i napuštenost da bi taj osjećaj nosili kao traumu iz djetinjstva. Češće je to situacija da je jedan roditelj bio hladan i nezainteresiran pa ste umjesto osjećaja ispunjenosti odrasli s “rupom”, prazninom i vječitom neutaženom gladi za ljubavlju i pažnjom.
Foto: Foto: Thinkstock
Možda biste dotrčali do tate s igračkom, a on bi vas nezainteresirano odgurnuo i nastavio čitati novine ili gledati utakmicu te hladno promrmljao „Pusti me sad.“ Možda vas je napustio i od rastave s vašom majkom smanjio kontakte, možda ga više nikad niste ni vidjeli. Možda se vaša majka bavila svojim problemima, preokupacijama ili alkoholom dok ste se bacali po podu, vrištali ili plesali kako bi joj privukli pažnju. A možda bi se samo povukli u svoju sobu s osjećajem boli, muke ili grča. Kako god bilo, niste dobivali ono što ste trebali. Tako sada živite s „rupom“ u sebi.
Kako emocije utječu na tvoje psihičko ifizičko stanje?
I što se sada može učiniti po tom pitanju?
Traumu iz djetinjstva zvanu deficit ljubavi i pažnje, teško je prebroditi. Međutim, iako će ti trebati svjesnog i strpljivog rada na sebi, ovu ranu moguće je zacijeliti u odrasloj dobi. Jedan dio posla koji te čeka je rad na reprogramiranju svojih nesvjesnih obrazaca kroz psihoterapiju, hipnozu, meditaciju, čitanje, pisanje – metoda ima. Što god odlučila raditi i mijenjati, za početak ćeš morati odustati od fantazije da će ti netko drugi popuniti bolnu prazninu. Taj posao morat ćeš odraditi sama – postajući topao, brižan, njegujući roditelj sama sebi, onakav roditelj za kakvim žudiš.
Pročitaj još članaka “S psihoterapijskog kauča”, autorice Irene Jurjević
Savjetovanje/coaching s Irenom Jurjević
irena@centaruspjeha.com
Tekst je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
[/gpt
