Njemačka zaklada Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra. Jednu takvu ispovijest prenosimo u nastavku
Rođen sam 11.04.1960. godine u Srebrenici gdje me je rat i zatekao. Uključivši se odmah u obranu grada bio sam do dolaska UNPROFOR-a 1993. godine u Armiji BiH. Tada sam prebačen na posao u civilnoj zaštiti gdje sam ostao do pada Srebrenice u lipnju 1995. godine. Odmah po dolasku UNPROFOR-a veliki broj vojnika je razoružan.
U lipnju 1995. godine kada su srpski vojnici napali Srebrenicu i kada je proglašen pad Srebrenice morali smo s našim obiteljima napustiti kuće i krenuti prema slobodnoj teritoriji, odnosno Tuzli. Put od Srebrenice do Tuzle bio je dug oko 120 – 150 km i morali smo ići kroz neprijateljski teritoriji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Mrtvi su ležali jedan na drugom
Dobili smo naredbu da svo sposobno stanovništvo krene preko šuma, a žene, djeca i starci da idu prema kampu nizozemskog bataljuna koji je bio smješten u Potočarima. Tako smo mi muškarci 11. lipnja oko 19.00 sati krenuli šumom. Rastali smo se s obiteljima na jednom brdu zvanom Brestova Ravan. Taj rastanak je bio veoma težak. Mi svi koji smo krenuli šumom, grupirali smo se u jednom selu zvanom Šušnjari. Tu po procjeni je bilo oko 13.000 – 15.000 vojnosposobnog stanovništva.
Data je naredba da moramo proći srpske zasjede na Ravnom Buljimu u toku noći tako da smo dosta puta morali prijeći noću pa i asfalt u Konjević Polju. To međutim nismo uspjeli i pošli smo da pređemo te barikade tek kada je svanulo. To je bilo 12. lipnja rano ujutro. Kolona je bila duga, išlo se jedan za drugim, tako da je kolona bila duga 10 – 15 km. Čitav dan (12.07.1995. – srijeda) prolazili smo kraj zasjeda i probijali smo se.
Odmah ispod Buljima u jednom potoku je bila postavljena zasjeda gdje je mnogo ljudi poubijano. Ranjenih je bilo oko 30 – 40. Iznijeli smo ih na Kameničko brdo gdje smo se odmarali. Tu smo se pregrupirali i jeli. Dogovor je bio da se odatle krene prvim mrakom. Najednom smo osjetili jaku detonaciju. Sjećam se da je zahučalo sa svih strana. Tada se nije više znalo ni što puca, ni odakle. U toj grupi ostao sam dugo ležeći na zemlji pored jedne bukve.
Kada sam se podigao vidio sam masu mrtvih i ranjenih kako leže. Jedni su tražili vodu, drugi su pomagali, tako da je tu nastao opći kaos, Nitko nikome nije mogao pomoći. Pričalo se da su bačeni otrovi i da se pila voda s tih potoka. I ja sam primijetio da je dosta ljudi pokazivalo znake ludila.
Foto: Dado Ruvic/REUTERS
Tu sam našao brata i rođaka (sina od tetke) koji je bio ranjen i molio nas za pomoć. Odmah smo mu ukazali pomoć. Ponovo smo počeli iznositi ranjenike na jednu livadu kako bi nastavili put prema Tuzli. Zapovjedništva, međutim. više nije bilo, snalazio se kako je tko mogao. Mrtvi su ležali skoro jedan na drugom, a bilo je također i toliko ranjenih da ih je veliki broj tu ostao. Nakon što sam s bratom prenio ranjenog rođaka na livadu ponovo je počela jaka pucnjava, tako da sam se tu rastao s bratom za kojeg više ništa nisam čuo. Ranjenog rođaka sam nosio dalje. Sreo sam i neke susjede koji su mi pomogli nositi.
Tovarili su nas na kamione kao stoku
Nastavili smo put s ranjenicima. Bili smo odsječeni od veće grupe. Došli smo do neke škole. Teren nismo poznavali a bila je i noć. Ta škola je bila u selu Burnice. Dalje nismo mogli jer je bila velika magla, a ranjene nismo mogli ostaviti. 13.07. smo pokušali nastaviti put, bili smo međutim već opkoljeni sa svih strana tako da nismo mogli dalje. Oni su nas megafonom dozivali i javljali da smo u okruženju i da nemamo kuda. Počeli su nas granatirati.
Upadali su u školu i odvodili manje grupe s ranjenim. U jednoj od tih grupa sam bio i ja. U Sandićima smo snijeli ranjene na asfalt. Odmah su počeli da nas maltretiraju, šamaraju. Morali smo im dati sve što smo imali (pare, zlato, oružje i drugo). Vidjeli smo bijeli UN-ov transporter koji se kretao putem Kravica – Konjević Polje. Četnici su obukli odijela UNPROFOR-a i imali su UN-ove kacige na glavi. Kolona civila i ranjenih se uputila prema Konjević Polju.
Pored kolone je prolazilo auto u kojem se po riječima srpskih vojnika nalazio njihov komandant. Morali smo stati i držati ruke za vratom. Oni su nastavljali s iživljavanjem. Ranjeni su tražili vodu jer je bilo jako toplo. Išli smo sat vremena do Konjević Polja. Tu smo od jednog srpskog časnika dobili naređenje da ranjene ostavimo na asfaltu a da mi idemo desno u jednu zgradu. To je bio Tržni centar u izgradnji u Konjević Polju. Donijeli su nam vodu u kantama koju smo morali piti. Tu se nismo zadržali dugo. Ubrzo smo dobili naređenje da se penjemo na kamione. Vidio sam da su tri kamiona bila parkirana pored zgrade. Bili su okrenuti u pravcu Nove Kasabe. Tovarili su nas na kamione kao stoku. Psovali su i tukli ljude.
Kamioni su bili veliki sa ceradama. Svi ranjenici koje smo snijeli ostali su da leže na asfaltu. Čuo sam kako jedan četnički oficir kaže da oni preuzimaju brigu o ranjenim. Kada su kamioni napunjeni, krenuli smo prema Novoj Kasabi. Tamo smo stigli na igralište kod Džuguma kafane.
Foto: Dado Ruvic/REUTERS
Tu su kamioni stali, a četnici su počeli vikati da silazimo. Sve torbe i ruksake u kojima je bila hrana morali smo baciti na jednu gomilu. Srpski vojnici su nas dočekali na vratima na ulazu u igralište. Na vratima sam vidio jednog Srbina iz Podravanja, općina Srebrenica (sa brkovima). Držao je PM uperen u nas. Nisam mu se smio javiti. Igralište je bilo puno zarobljenih Srebreničana koji su sjedili i držali ruke iza vrata. Mi iz kamiona zauzimali smo novi red i sjedali.
Četnici su uperili puške u kamione da ne bi netko iskočio van
Bili smo okruženi srpskim vojnicima koji su držali uperene puške u nas. Ubrzo je došao transporter SMB boje i stao je kraj igrališta. Izašao je čovjek u maskirnoj košulji kratkih rukava sa činovima i obratio nam se. Bio je to krupan čovjek crvenog lica, izbrijan, koščat. Pitao nas je da li ga poznajemo. Predstavio se kao Ratko Mladić, general Srpske vojske. Pitao nas je odmah: ‘Gdje vam je vaš komandant Naser Orić? Vidite da su vas ostavili. Zašto ginete, zašto se ne predate našim vojnicima? Svi ćete biti razmijenjeni. Dat ćemo vas u Krajinu Fikretu Abdiću ili ćete u Batković u logor. Vaši vas neće tamo u Tuzlu.’
Onda nas je počeo vrijeđati i psovati: ‘Balije, ginete. Nemate države, zašto se borite?’ To je sve bilo 13.07. oko 19.00 sati. Tada čujem Mladića kako kaže: ‘Sada će vas naši vojnici preuzeti da vas smjeste i da se odmorite. Dobit ćete vodu i hranu.’
Tada počinje ponovo tovarenje u kamione. Naše torbe nismo više uzeli. Vidjeli smo da istim tim putem prema Milićima prolaze kamioni koji voze žene i djecu. Sjedamo ponovno u kamione jedan drugom u krilo. U mom kamionu je bilo 120 ljudi. Kamioni su se vratili ponovo iz Konjević Polja prema Bratuncu. Stali smo u Kravici ispred samoposluge pored puta.
Ja sam sjedio na kraju kamiona i cerada je bila malo podignuta tako da sam mogao nešto da vidim. Vidio sam da su tu stajala još dva kamiona pored našeg. Tu su nas dočekali novi četnici. Odmah su počeli tražiti neke ljude poimenice ili nekoga iz te obitelji ili mjesta – npr. obitelj Orića i druge. Nastupila je noć.
Vidio sam neke Srbe koje sam dobro poznavao. Oni su tražili pojedince Muslimane. S mog kamiona su odveli petoricu. Tukli su ih i na kraju ubili oružjem. Ljudi su tražili vodu ali nitko nije obraćao pažnju, tako da sam svojim očima vidio kako ljudi piju svoju vlastitu mokraću. Jednom mom susjedu su živom trpali cijev puške u usta da ga ubiju. Tu u kamionima na putu smo proveli noć. Cijelu noć su se čuli krici i piska ljude koje su po noći izvodili, ubijali i iživljavali se nad njima.
Ujutro 14.07. donijeli su nam vodu u nekim kantama koju smo morali piti. Ta voda je bila bijela, mislim da je bila otrovana. Usta su se od te vode sve više sušila, a vidio sam da su ljudi nakon pijenja pokazivali znake ludila. Bilo je jako toplo a i cerade su bile zategnute. Punih 24 sata nitko se nije mogao maknuti iz kamiona. Poslije podne su nam rekli da idemo u logor Batković. Kamioni su krenuli prema Zvorniku.
Četnici su držali uperene puške u kamione da bi spriječili da neko pokuša iskočiti. Poznavao sam taj put i vidio da dolazimo do Zvornika. Tu su nas s kamenjem i bocama dočekale srpske žene i djeca. Odatle smo išli dalje prema Karakaju i tvornici Glinice. Međutim prošli smo pored fabrike i skrenuli lijevo (još je bio asfalt). Nismo se dugo vozili i stajemo kod jedne škole.
Tu je nastala odmah panika i galama, a četnici su počeli da pucaju po nama. Kad sam izlazio iz kamiona vidio sam da je s desne strane bila neka garaža s limenim vratima. Mi smo u redu prolazili ispred srpske vojske a oni su nas svakog pojedinačno tukli. Morali smo pjevati ‘Srebrenica je srpska, živjela srpska država’ i drugo. Ruke smo morali držati iza vrata. Kada sam ulazio u školu vidio sam da na ulazu piše ‘Osnovna škola Petkovci’.
Foto: Armin Durgut/PIXSELL/ilustracija
Tražili su vodu, ali nisu im je dali
Išli smo na kat. Učionice su bile pune zarobljenih Srebreničana. Kada sam ušao vidio sam da na podu leže dva pretučena čovjeka. Bili su obliveni krvlju i nisu davali nikakve znake života. U učionicama su prozori bili zatvoreni. Mi smo sjedali jedan pored drugog na pločice. Nije bilo patosa nego Vinas podne pločice. Klupa nije bilo, samo je na zidu visila ploča. Tu su nas ponovo ispitivali i maltretirali. Tražili su novac i prijetili da će biti poklani svi koji ne daju novac. Cijelu noć se vani čula pucnjava. Mi nismo mogli izaći.
Ljudi su tražili vodu, ali nam je nisu dali. Počeli su nas premlaćivati i mučiti. Ljudi su ponovo bili primorani da piju svoju mokraću. To se sve događalo 14.07. kasno navečer. Počeli su vikati da izlazimo vani po četvorica. Ljudi su izlazili i nisu se više vraćali. Ni moj susjed Salih se nije vratio, samo sam čuo pucanj. Meni je pozlilo pa sam se privukao prozoru da bih došao do zraka jer je u prostoriji bilo sparno i zagušljivo. Tu sam se vjerojatno i onesvijestio. Kada sam ponovo došao sebi vidio sam da u je u učionici od 200 ljudi ostalo samo još dvadesetak. Tada sam vidio da je jedan od onih pretučenih bio moj rođak Ademović Munib. Malo se oporavio ali je bio sav u krvi. Došao je red na mene da izađem jer su nas zvali. Izašao sam zajedno s Bećirević Kadrijom.
Na hodniku su stajala četvorica četnika. Psovali su nam balijsku majku i naredili da se skinemo do pojasa. Tu sam se skinuo i sve dokumente odložio na gomilu. Bila je tu moja diploma, vozačka i zdravstvena knjižica i drugi dokumenti. Odjeću smo stavljali na drugu gomilu. Džepovi hlača su morali biti izvrnuti. Cipele i čarape smo također morali skinuti. Vezali su nam ruke na leđima i ponovno nas tukli.
Ubacili su nas u jednu drugu učionicu koja je bila mračna. Tamo sam prepoznao mnogo susjeda – Pilav Zaim, njegov sin Azem, Omić Ševko, Krdžić Sead, Ademović Šaban, Gabeljić Šećan, Fejzić Ramo, Tursunović Fahrudin, Bektić Mehmedalija, Krlić Safet i mnogi drugi. Nitko od njih se više nije pojavio. Tu su nas držali neko izvjesno vrijeme onako vezanih ruku na leđima. Kasnije su nas u tijeku noći počeli tovariti na kamion onako gole, bose i vezanih ruku. Trčeći smo išli niz stepenice i hodnikom. Vidio sam tu mnogo mrtvih i krvi po hodnicima. Kada smo se počeli penjati u kamion koji je stajao uz stepenice škole počeli su nas udarati po leđima i pucati nam po nogama. Mnogo ljudi je tu ranjeno. Govorili su nam da nas Silajdžić prima mrtve i ranjene.
“Podvukao sam se ispod mrtvih”
Vjerojatno su mislili na neku razmjenu tijela. Tu je ranjen i Bećirević Kadrija. Kamion je krenuo. Stajali smo u njemu jedan pored drugog povezanih ruku. Bio je krcat pun, padali smo jedan preko drugog nemajući oslonca. Kamion je stao. Vidio sam da je teren bio osvijetljen. Naredili su nam da silazimo sa kamiona. Vidio sam da je ležala masa ubijenih ljudi na čitavom polju.
Naredili su nam da padnemo na zemlju. Vidio sam da je desetak ljudi sa čarapama na glavi držalo automatsko oružje. Samo se sjećam da je ponovo zahučalo, nisam znao ni što ni odakle se puca. Pao sam između ranije ubijenih dok su drugi padali po meni. Osjetio sam da me barut i sitno kamenje prži oko nogu. Svjestan svega što će se desiti podvukao sam se dublje pod mrtve. Osjetio sam da mi nešto toplo curi niz lice koje je bilo okrenuto zemlji.
Foto: DADO RUVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Znao sam da sam ranjen ali sam se i dalje pokušavao spasiti. Čuo sam oko sebe ljude kako krkljaju i teško jauču. Pucnjava je prestala iznenadno, čuo sam novu naredbu i novi pucanj i rafale. Ne sjećam se koliko dugo je to trajalo jer sam pao u nesvijest. Kada sam došao sebi čuo sam da se dozivaju međusobno imenima i govore. ‘Tuci! Kraći rafal u glavu! Simo, da ga vidiš kakav mu je strašan skelet!’ Psovali su nam balijsku majku. Jedan od njih dolazi do mene, udara me nogom u glavu i kaže da sam mrtav. Ja sam tada ponovo izgubio svijest.
Ne znam koliko sam dugo tako ležao. To je sve bilo još one noći 14.07. Kada sam došao sebi prvo sam osjetio bol u rukama koje su bile vezane a žica je već napravila rane na rukama. Odmah sam se sjetio porodice i pokušao ustati da bih se spasio. Ustati ipak nisam mogao jer je na meni i oko mene ležalo nekoliko drugih tijela i čulo se jako krkljanje. Tako pokušavajući ustati čuo sam glas da netko zove. Rekao je da je i on ostao živ. Četnici više nisu pucali. Pošto je već bila zora oni su mislili da su poubijali sve i razišli su se onako pijani i drogirani. Čekao se samo utovarivač da pokupi tijela.
Leševe su bacali u branu otpadnih voda
Kada sam čuo taj glas bilo mi je lakše. Odmah sam mu doviknuo da dođe do mene ako može. Taj momak je dopuzao do mene. Zamolio sam ga da me pokuša odvezati. Pošto su i kod njega ruke bile vezane ja sam prvo njemu odvezao ruke.Zamolio sam ga da me pokuša odvezati ali on mi je odgovorio da me ne može odvezati jer imam dvije struke žice.
Ugledali smo farove mašina koje su počele skupljati mrtve. Čim sam čuo rad mašine i traktora s prikolicom rekao sam tom momku da me podigne i da bježimo. Išli smo s leša na leš. Bilo je još živih ljudi ali su bili teže ranjeni. Mi smo uspjeli doći do obližnje šume još onako vezani, bosi i goli do pojasa. Kada smo zašli u šumu naišli smo na neki dublji kanal koji je bio pun crvenog mulja. Našli smo dva kamena i rekao sam tom momku da pokuša udarajući kamen od kamen presjeći žice na mojim rukama. On je to i uradio i oslobodio mi ruke.
Upoznali smo se i on me je počeo ljubiti i rekao da je on iz Vlasenice. Nismo se do tada poznavali. Napili smo se vode iz tog kanala iako je bila mutna i prljava. Ostali smo tu do svitanja jer nismo poznavali teren i nismo znali gdje se nalazimo. Čuli smo ponovo jaku pucnjavu i rad mašina. Kada je svanulo pošli smo se izvlačiti otamo.
Vidjeli smo kako strojevi tovare mrtva tijela na traktor koji se brzo vraćao. Nismo vidjeli odmah gdje ih bacaju. Utovarivač je bio žute boje – rudarska mašina ULT 160. Traktor s prikolicom je bio crvene boje. Na traktor je tovareno odmah 15 – 20 tijela. Vidjeli smo kako ih bacaju kasnije u branu. To je bila brana otpadne vode Glinice u Petkovcima.
Uspjeli smo se izvući i doći do nekog napuštenog izgorjelog sela. Tu smo se malo osvježili i našli nešto hrane i voća. Treći dan poslije masakra smo se uspjeli izvući do zvorničkih sela i onako goli i bosi doći do Sapne. Prošli smo ponovo kroz četničke zasjede koje su bile postavljene duž rijeke Sapne. 18.07.1995 prešli smo na našu slobodnu teritoriju.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Njemačka zaklada Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra. Jednu takvu ispovijest prenosimo u nastavku
Rođen sam 11.04.1960. godine u Srebrenici gdje me je rat i zatekao. Uključivši se odmah u obranu grada bio sam do dolaska UNPROFOR-a 1993. godine u Armiji BiH. Tada sam prebačen na posao u civilnoj zaštiti gdje sam ostao do pada Srebrenice u lipnju 1995. godine. Odmah po dolasku UNPROFOR-a veliki broj vojnika je razoružan.
U lipnju 1995. godine kada su srpski vojnici napali Srebrenicu i kada je proglašen pad Srebrenice morali smo s našim obiteljima napustiti kuće i krenuti prema slobodnoj teritoriji, odnosno Tuzli. Put od Srebrenice do Tuzle bio je dug oko 120 – 150 km i morali smo ići kroz neprijateljski teritoriji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Mrtvi su ležali jedan na drugom
Dobili smo naredbu da svo sposobno stanovništvo krene preko šuma, a žene, djeca i starci da idu prema kampu nizozemskog bataljuna koji je bio smješten u Potočarima. Tako smo mi muškarci 11. lipnja oko 19.00 sati krenuli šumom. Rastali smo se s obiteljima na jednom brdu zvanom Brestova Ravan. Taj rastanak je bio veoma težak. Mi svi koji smo krenuli šumom, grupirali smo se u jednom selu zvanom Šušnjari. Tu po procjeni je bilo oko 13.000 – 15.000 vojnosposobnog stanovništva.
Data je naredba da moramo proći srpske zasjede na Ravnom Buljimu u toku noći tako da smo dosta puta morali prijeći noću pa i asfalt u Konjević Polju. To međutim nismo uspjeli i pošli smo da pređemo te barikade tek kada je svanulo. To je bilo 12. lipnja rano ujutro. Kolona je bila duga, išlo se jedan za drugim, tako da je kolona bila duga 10 – 15 km. Čitav dan (12.07.1995. – srijeda) prolazili smo kraj zasjeda i probijali smo se.
Odmah ispod Buljima u jednom potoku je bila postavljena zasjeda gdje je mnogo ljudi poubijano. Ranjenih je bilo oko 30 – 40. Iznijeli smo ih na Kameničko brdo gdje smo se odmarali. Tu smo se pregrupirali i jeli. Dogovor je bio da se odatle krene prvim mrakom. Najednom smo osjetili jaku detonaciju. Sjećam se da je zahučalo sa svih strana. Tada se nije više znalo ni što puca, ni odakle. U toj grupi ostao sam dugo ležeći na zemlji pored jedne bukve.
Kada sam se podigao vidio sam masu mrtvih i ranjenih kako leže. Jedni su tražili vodu, drugi su pomagali, tako da je tu nastao opći kaos, Nitko nikome nije mogao pomoći. Pričalo se da su bačeni otrovi i da se pila voda s tih potoka. I ja sam primijetio da je dosta ljudi pokazivalo znake ludila.
Foto: Dado Ruvic/REUTERS
Tu sam našao brata i rođaka (sina od tetke) koji je bio ranjen i molio nas za pomoć. Odmah smo mu ukazali pomoć. Ponovo smo počeli iznositi ranjenike na jednu livadu kako bi nastavili put prema Tuzli. Zapovjedništva, međutim. više nije bilo, snalazio se kako je tko mogao. Mrtvi su ležali skoro jedan na drugom, a bilo je također i toliko ranjenih da ih je veliki broj tu ostao. Nakon što sam s bratom prenio ranjenog rođaka na livadu ponovo je počela jaka pucnjava, tako da sam se tu rastao s bratom za kojeg više ništa nisam čuo. Ranjenog rođaka sam nosio dalje. Sreo sam i neke susjede koji su mi pomogli nositi.
Tovarili su nas na kamione kao stoku
Nastavili smo put s ranjenicima. Bili smo odsječeni od veće grupe. Došli smo do neke škole. Teren nismo poznavali a bila je i noć. Ta škola je bila u selu Burnice. Dalje nismo mogli jer je bila velika magla, a ranjene nismo mogli ostaviti. 13.07. smo pokušali nastaviti put, bili smo međutim već opkoljeni sa svih strana tako da nismo mogli dalje. Oni su nas megafonom dozivali i javljali da smo u okruženju i da nemamo kuda. Počeli su nas granatirati.
Upadali su u školu i odvodili manje grupe s ranjenim. U jednoj od tih grupa sam bio i ja. U Sandićima smo snijeli ranjene na asfalt. Odmah su počeli da nas maltretiraju, šamaraju. Morali smo im dati sve što smo imali (pare, zlato, oružje i drugo). Vidjeli smo bijeli UN-ov transporter koji se kretao putem Kravica – Konjević Polje. Četnici su obukli odijela UNPROFOR-a i imali su UN-ove kacige na glavi. Kolona civila i ranjenih se uputila prema Konjević Polju.
Pored kolone je prolazilo auto u kojem se po riječima srpskih vojnika nalazio njihov komandant. Morali smo stati i držati ruke za vratom. Oni su nastavljali s iživljavanjem. Ranjeni su tražili vodu jer je bilo jako toplo. Išli smo sat vremena do Konjević Polja. Tu smo od jednog srpskog časnika dobili naređenje da ranjene ostavimo na asfaltu a da mi idemo desno u jednu zgradu. To je bio Tržni centar u izgradnji u Konjević Polju. Donijeli su nam vodu u kantama koju smo morali piti. Tu se nismo zadržali dugo. Ubrzo smo dobili naređenje da se penjemo na kamione. Vidio sam da su tri kamiona bila parkirana pored zgrade. Bili su okrenuti u pravcu Nove Kasabe. Tovarili su nas na kamione kao stoku. Psovali su i tukli ljude.
Kamioni su bili veliki sa ceradama. Svi ranjenici koje smo snijeli ostali su da leže na asfaltu. Čuo sam kako jedan četnički oficir kaže da oni preuzimaju brigu o ranjenim. Kada su kamioni napunjeni, krenuli smo prema Novoj Kasabi. Tamo smo stigli na igralište kod Džuguma kafane.
Foto: Dado Ruvic/REUTERS
Tu su kamioni stali, a četnici su počeli vikati da silazimo. Sve torbe i ruksake u kojima je bila hrana morali smo baciti na jednu gomilu. Srpski vojnici su nas dočekali na vratima na ulazu u igralište. Na vratima sam vidio jednog Srbina iz Podravanja, općina Srebrenica (sa brkovima). Držao je PM uperen u nas. Nisam mu se smio javiti. Igralište je bilo puno zarobljenih Srebreničana koji su sjedili i držali ruke iza vrata. Mi iz kamiona zauzimali smo novi red i sjedali.
Četnici su uperili puške u kamione da ne bi netko iskočio van
Bili smo okruženi srpskim vojnicima koji su držali uperene puške u nas. Ubrzo je došao transporter SMB boje i stao je kraj igrališta. Izašao je čovjek u maskirnoj košulji kratkih rukava sa činovima i obratio nam se. Bio je to krupan čovjek crvenog lica, izbrijan, koščat. Pitao nas je da li ga poznajemo. Predstavio se kao Ratko Mladić, general Srpske vojske. Pitao nas je odmah: ‘Gdje vam je vaš komandant Naser Orić? Vidite da su vas ostavili. Zašto ginete, zašto se ne predate našim vojnicima? Svi ćete biti razmijenjeni. Dat ćemo vas u Krajinu Fikretu Abdiću ili ćete u Batković u logor. Vaši vas neće tamo u Tuzlu.’
Onda nas je počeo vrijeđati i psovati: ‘Balije, ginete. Nemate države, zašto se borite?’ To je sve bilo 13.07. oko 19.00 sati. Tada čujem Mladića kako kaže: ‘Sada će vas naši vojnici preuzeti da vas smjeste i da se odmorite. Dobit ćete vodu i hranu.’
Tada počinje ponovo tovarenje u kamione. Naše torbe nismo više uzeli. Vidjeli smo da istim tim putem prema Milićima prolaze kamioni koji voze žene i djecu. Sjedamo ponovno u kamione jedan drugom u krilo. U mom kamionu je bilo 120 ljudi. Kamioni su se vratili ponovo iz Konjević Polja prema Bratuncu. Stali smo u Kravici ispred samoposluge pored puta.
Ja sam sjedio na kraju kamiona i cerada je bila malo podignuta tako da sam mogao nešto da vidim. Vidio sam da su tu stajala još dva kamiona pored našeg. Tu su nas dočekali novi četnici. Odmah su počeli tražiti neke ljude poimenice ili nekoga iz te obitelji ili mjesta – npr. obitelj Orića i druge. Nastupila je noć.
Vidio sam neke Srbe koje sam dobro poznavao. Oni su tražili pojedince Muslimane. S mog kamiona su odveli petoricu. Tukli su ih i na kraju ubili oružjem. Ljudi su tražili vodu ali nitko nije obraćao pažnju, tako da sam svojim očima vidio kako ljudi piju svoju vlastitu mokraću. Jednom mom susjedu su živom trpali cijev puške u usta da ga ubiju. Tu u kamionima na putu smo proveli noć. Cijelu noć su se čuli krici i piska ljude koje su po noći izvodili, ubijali i iživljavali se nad njima.
Ujutro 14.07. donijeli su nam vodu u nekim kantama koju smo morali piti. Ta voda je bila bijela, mislim da je bila otrovana. Usta su se od te vode sve više sušila, a vidio sam da su ljudi nakon pijenja pokazivali znake ludila. Bilo je jako toplo a i cerade su bile zategnute. Punih 24 sata nitko se nije mogao maknuti iz kamiona. Poslije podne su nam rekli da idemo u logor Batković. Kamioni su krenuli prema Zvorniku.
Četnici su držali uperene puške u kamione da bi spriječili da neko pokuša iskočiti. Poznavao sam taj put i vidio da dolazimo do Zvornika. Tu su nas s kamenjem i bocama dočekale srpske žene i djeca. Odatle smo išli dalje prema Karakaju i tvornici Glinice. Međutim prošli smo pored fabrike i skrenuli lijevo (još je bio asfalt). Nismo se dugo vozili i stajemo kod jedne škole.
Tu je nastala odmah panika i galama, a četnici su počeli da pucaju po nama. Kad sam izlazio iz kamiona vidio sam da je s desne strane bila neka garaža s limenim vratima. Mi smo u redu prolazili ispred srpske vojske a oni su nas svakog pojedinačno tukli. Morali smo pjevati ‘Srebrenica je srpska, živjela srpska država’ i drugo. Ruke smo morali držati iza vrata. Kada sam ulazio u školu vidio sam da na ulazu piše ‘Osnovna škola Petkovci’.
Foto: Armin Durgut/PIXSELL/ilustracija
Tražili su vodu, ali nisu im je dali
Išli smo na kat. Učionice su bile pune zarobljenih Srebreničana. Kada sam ušao vidio sam da na podu leže dva pretučena čovjeka. Bili su obliveni krvlju i nisu davali nikakve znake života. U učionicama su prozori bili zatvoreni. Mi smo sjedali jedan pored drugog na pločice. Nije bilo patosa nego Vinas podne pločice. Klupa nije bilo, samo je na zidu visila ploča. Tu su nas ponovo ispitivali i maltretirali. Tražili su novac i prijetili da će biti poklani svi koji ne daju novac. Cijelu noć se vani čula pucnjava. Mi nismo mogli izaći.
Ljudi su tražili vodu, ali nam je nisu dali. Počeli su nas premlaćivati i mučiti. Ljudi su ponovo bili primorani da piju svoju mokraću. To se sve događalo 14.07. kasno navečer. Počeli su vikati da izlazimo vani po četvorica. Ljudi su izlazili i nisu se više vraćali. Ni moj susjed Salih se nije vratio, samo sam čuo pucanj. Meni je pozlilo pa sam se privukao prozoru da bih došao do zraka jer je u prostoriji bilo sparno i zagušljivo. Tu sam se vjerojatno i onesvijestio. Kada sam ponovo došao sebi vidio sam da u je u učionici od 200 ljudi ostalo samo još dvadesetak. Tada sam vidio da je jedan od onih pretučenih bio moj rođak Ademović Munib. Malo se oporavio ali je bio sav u krvi. Došao je red na mene da izađem jer su nas zvali. Izašao sam zajedno s Bećirević Kadrijom.
Na hodniku su stajala četvorica četnika. Psovali su nam balijsku majku i naredili da se skinemo do pojasa. Tu sam se skinuo i sve dokumente odložio na gomilu. Bila je tu moja diploma, vozačka i zdravstvena knjižica i drugi dokumenti. Odjeću smo stavljali na drugu gomilu. Džepovi hlača su morali biti izvrnuti. Cipele i čarape smo također morali skinuti. Vezali su nam ruke na leđima i ponovno nas tukli.
Ubacili su nas u jednu drugu učionicu koja je bila mračna. Tamo sam prepoznao mnogo susjeda – Pilav Zaim, njegov sin Azem, Omić Ševko, Krdžić Sead, Ademović Šaban, Gabeljić Šećan, Fejzić Ramo, Tursunović Fahrudin, Bektić Mehmedalija, Krlić Safet i mnogi drugi. Nitko od njih se više nije pojavio. Tu su nas držali neko izvjesno vrijeme onako vezanih ruku na leđima. Kasnije su nas u tijeku noći počeli tovariti na kamion onako gole, bose i vezanih ruku. Trčeći smo išli niz stepenice i hodnikom. Vidio sam tu mnogo mrtvih i krvi po hodnicima. Kada smo se počeli penjati u kamion koji je stajao uz stepenice škole počeli su nas udarati po leđima i pucati nam po nogama. Mnogo ljudi je tu ranjeno. Govorili su nam da nas Silajdžić prima mrtve i ranjene.
“Podvukao sam se ispod mrtvih”
Vjerojatno su mislili na neku razmjenu tijela. Tu je ranjen i Bećirević Kadrija. Kamion je krenuo. Stajali smo u njemu jedan pored drugog povezanih ruku. Bio je krcat pun, padali smo jedan preko drugog nemajući oslonca. Kamion je stao. Vidio sam da je teren bio osvijetljen. Naredili su nam da silazimo sa kamiona. Vidio sam da je ležala masa ubijenih ljudi na čitavom polju.
Naredili su nam da padnemo na zemlju. Vidio sam da je desetak ljudi sa čarapama na glavi držalo automatsko oružje. Samo se sjećam da je ponovo zahučalo, nisam znao ni što ni odakle se puca. Pao sam između ranije ubijenih dok su drugi padali po meni. Osjetio sam da me barut i sitno kamenje prži oko nogu. Svjestan svega što će se desiti podvukao sam se dublje pod mrtve. Osjetio sam da mi nešto toplo curi niz lice koje je bilo okrenuto zemlji.
Foto: DADO RUVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Znao sam da sam ranjen ali sam se i dalje pokušavao spasiti. Čuo sam oko sebe ljude kako krkljaju i teško jauču. Pucnjava je prestala iznenadno, čuo sam novu naredbu i novi pucanj i rafale. Ne sjećam se koliko dugo je to trajalo jer sam pao u nesvijest. Kada sam došao sebi čuo sam da se dozivaju međusobno imenima i govore. ‘Tuci! Kraći rafal u glavu! Simo, da ga vidiš kakav mu je strašan skelet!’ Psovali su nam balijsku majku. Jedan od njih dolazi do mene, udara me nogom u glavu i kaže da sam mrtav. Ja sam tada ponovo izgubio svijest.
Ne znam koliko sam dugo tako ležao. To je sve bilo još one noći 14.07. Kada sam došao sebi prvo sam osjetio bol u rukama koje su bile vezane a žica je već napravila rane na rukama. Odmah sam se sjetio porodice i pokušao ustati da bih se spasio. Ustati ipak nisam mogao jer je na meni i oko mene ležalo nekoliko drugih tijela i čulo se jako krkljanje. Tako pokušavajući ustati čuo sam glas da netko zove. Rekao je da je i on ostao živ. Četnici više nisu pucali. Pošto je već bila zora oni su mislili da su poubijali sve i razišli su se onako pijani i drogirani. Čekao se samo utovarivač da pokupi tijela.
Leševe su bacali u branu otpadnih voda
Kada sam čuo taj glas bilo mi je lakše. Odmah sam mu doviknuo da dođe do mene ako može. Taj momak je dopuzao do mene. Zamolio sam ga da me pokuša odvezati. Pošto su i kod njega ruke bile vezane ja sam prvo njemu odvezao ruke.Zamolio sam ga da me pokuša odvezati ali on mi je odgovorio da me ne može odvezati jer imam dvije struke žice.
Ugledali smo farove mašina koje su počele skupljati mrtve. Čim sam čuo rad mašine i traktora s prikolicom rekao sam tom momku da me podigne i da bježimo. Išli smo s leša na leš. Bilo je još živih ljudi ali su bili teže ranjeni. Mi smo uspjeli doći do obližnje šume još onako vezani, bosi i goli do pojasa. Kada smo zašli u šumu naišli smo na neki dublji kanal koji je bio pun crvenog mulja. Našli smo dva kamena i rekao sam tom momku da pokuša udarajući kamen od kamen presjeći žice na mojim rukama. On je to i uradio i oslobodio mi ruke.
Upoznali smo se i on me je počeo ljubiti i rekao da je on iz Vlasenice. Nismo se do tada poznavali. Napili smo se vode iz tog kanala iako je bila mutna i prljava. Ostali smo tu do svitanja jer nismo poznavali teren i nismo znali gdje se nalazimo. Čuli smo ponovo jaku pucnjavu i rad mašina. Kada je svanulo pošli smo se izvlačiti otamo.
Vidjeli smo kako strojevi tovare mrtva tijela na traktor koji se brzo vraćao. Nismo vidjeli odmah gdje ih bacaju. Utovarivač je bio žute boje – rudarska mašina ULT 160. Traktor s prikolicom je bio crvene boje. Na traktor je tovareno odmah 15 – 20 tijela. Vidjeli smo kako ih bacaju kasnije u branu. To je bila brana otpadne vode Glinice u Petkovcima.
Uspjeli smo se izvući i doći do nekog napuštenog izgorjelog sela. Tu smo se malo osvježili i našli nešto hrane i voća. Treći dan poslije masakra smo se uspjeli izvući do zvorničkih sela i onako goli i bosi doći do Sapne. Prošli smo ponovo kroz četničke zasjede koje su bile postavljene duž rijeke Sapne. 18.07.1995 prešli smo na našu slobodnu teritoriju.
[/gpt