Ens je odrasla u amiškoj zajednici i otkriva kako se nije šišala niti tuširala 19 godina. Okružena braćom i sestrama, uvijek je osjećala da tamo ‘ne pripada’. Nije imala struje ni vode, morala je sama šivati odjeću i nije smjela šišati kosu.
POGLEDAJTE VIDEO:
manekenka
|
Video: KanalRi
Ens je odrasla u amiškoj zajednici i otkriva kako se nije šišala niti tuširala 19 godina. Okružena braćom i sestrama, uvijek je osjećala da tamo ‘ne pripada’. Nije imala struje ni vode, morala je sama šivati odjeću i nije smjela šišati kosu.
Lizzie je otišla s 19 godina kada je njezin tadašnji dečko, iz druge amiške zajednice, pobjegao i pomogao joj učiniti isto. Otišla je sa samo 18 eura i zaposlila se kao peračica posuđa kako bi se mogla integrirati u moderno društvo.
Njezin je život sada potpuno drugačiji.
– Nismo imali struje ni tekuće vode. Nismo imali tuševe. Nikada se nisam ošišala prije nego što sam otišla. To je bilo nadrealno. Odmalena sam znala da neću biti tamo cijeli život. Znala sam da ne pripadam tamo – kaže Lizzie koja je jedna od tri para blizanaca u svojoj obitelji od 19 djece. Najstariji sada ima 47, a najmlađi 25 godina, donosi Mirror.
Rekla je kako je vladalo suparništvo između braće i sestara, ali općenito, bili su bliski. Svako jutro za doručak su skuhali dovoljno za 20 ljudi.
– Kuhaš za vojsku tri puta dnevno – ističe.
Od svoje pete godine Lizzie bi obavljala kućne poslove, čistila i muzla krave.
– Od malih nogu nas uče kako marljivo raditi. Sami smo uzgajali sve svoje voće i povrće i imali životinje za meso – navodi Lizzie.
Ističe kako je njezina zajednica bila vrlo stroga i kontrolirala je što nosi.
– Morale smo same sašiti svoje haljine i morale su biti do gležnjeva. Naša kosa morala je biti pokrivena i nije se mogla ošišati – ispričala je.
Nisu imali kupaonice i umjesto toga išli su u pomoćne zgrade kako bi koristili toalet, kao i novine ili časopise umjesto toaletnog papira.
– Nismo imali unutarnji vodovod pa nismo imali ni tuševe. Istuširala sam se tek nakon što sam otišla – priznaje.
Kao tinejdžerica Lizzie je počela preispitivati pravila svoje zajednice. Od svojih mladih tinejdžerskih godina obraćala je pozornost na stvari koje se događaju u vanjskom svijetu.
– Puno sam ispitivala. Muškarci su smislili pravila, a žene su ih se morale pridržavati. Nisam se mogla pomiriti s hijerarhijom – kaže Lizzie.
Hodala je s dečkom iz druge amiške zajednice kad je od njega primila pismo u kojem je pisalo da je pobjegao. Rekao joj je da je može pokupiti te noći uz cestu ako i ona želi otići. Otišla je u sobu i ostavila poruku prije nego što se popela na krov i ‘skočila u svoju slobodu’.
– Sjedila sam na krovu razmišljajući kako ću skočiti. To je bio skok ka slobodi i sudbini. Sletjela sam na tlo i pobjegla – prisjeća se Lizzie.
Lizzie se povezala s bivšim amiškim parom koji joj je dopustio da ostane kod njih i pomogao joj da dobije broj socijalnog osiguranja kako bi mogla dobiti posao.
– Odrezala sam kosu iz pobune. Bio je to veliki kulturološki šok. Morate odučiti. Ta dekonstrukcija onoga što ste radili cijeli život ne nestaje samo tako – objašnjava ona.
Lizzie se zaposlila kao peračica posuđa prije nego što je postala osobna trenerica, a zatim se prebacila na holističko zdravlje i pokrenula posao. Troje njezinih braća i sestara također je otišlo, ali ona godinama nije razgovarala s većinom svoje obitelji, kaže.
Ističe da se ‘ne drži’ svoje prošlosti.
-Prihvaćam svoj život. Moj život sada je uvelike drugačiji. Osvrnem se unatrag i shvatim da je to ‘ludo’ – zaključila je.