O, da, snijeg nije samo snijeg nego može biti, redom, mačkasti, zrnati, južni, burni, igličasti, ili pršić, a najljepši je, kažu stari Gorani, onaj kojeg pokušavaš čuti dok pada.
Najmrža je vrsta snijega za one koji se s njim bore cijelu zimu južni, jer je mokar, i lijepi se za lopatu. Gorani za njega zato još kažu da je “kičmolomac”, ne treba puno objašnjavati zašto. Pršić je onaj zgođušni, lepršavi, obično prvi snijeg, a mačkasti pak onaj koji pada u velikim “krpicama”.
Taj je djeci najdraži, jer ga je lako loviti ustima i “napiti se” od njega. Igličasti dolazi sa sjevercem, isto nije omiljen, oštar je, a “burni” snijeg je onaj protiv kojeg ništa ne pomaže. Kako kažu Gorani, kako god da ste dobro, toplo obučeni, “burni” svojom snagom probija – do gaća.
I Ličani sitni snijeg zovu pršićem, dok je pokorica snijeg koji je na tlu prekriven smrznutom korom. Posve smrznutu snježnu površinu Ličani zovu površicom, a neugaženi snijeg se zove cilac. Vijavica je naziv za pojavu kad vjetar podiže ili “vija” ranije napadali snijeg, a u Lici se uz vijavicu veže i izreka da se tada “vragovi žene”.
Ličani kažu da snijeg lavuta kada pada u gustim, ali vrlo krupnim pahuljama, čine se kao komadi bijele tkanine u zraku. Mećava je gust snijeg nošen jakom burom, pa se zato i kaže da “snijeg mete”, da ga bura nanosi snažno i brzo. Namet je, jasno, nanos snijega…