Od mog zadnjeg biciklističkog putovanja prema Osijeku prošlo je, kao što se ističe u jednoj famoznoj igri u kojoj je jednu od uloga odigrao Kiefer Sutherland poznat po seriji 24, devet godina. Od mog prvog putovanja, koje je bilo znatno duže budući da sam tada krenuo iz Zagreba, ponešto se promijenilo. Pritom ne mislim samo na svoju starost, nego i na infrastrukturu i uređenost cesta, pa i na bicikl koji sam koristio.
Godine 2014. koristio sam fixed gear (bezbrzinac) bicikl krenuvši iz Zagreba, a ovaj put 2023., krenuvši iz Kalinovca, trkaći bicikl Kona Zing Al. Stoga mi je dakako, izuzevši svoju starost te koristeći trkaći bicikl za vožnju od 150 kilometara umjesto bezbrzinca za vožnju od 250, ovaj put bilo znatno lakše biciklirati. Samim time što su ceste preuređene. Primjerice, za razliku od 2014. godine, cestica između Zvonimirova i Gaćišta je asfaltirana, zbog čega je vožnja poprilično ugodna i za one bicikliste koji „ne silaze s asfalta,“ te između Donjeg Miholjca i Osijeka ima poprilično dosta biciklističkih staza no nažalost ne dovoljno. Dakle, ukoliko se mislite voziti najbržim putem od dotičnog grada do Osijeka, morat ćete se povremeno u istoj traci ‘družiti s automobilistima. Naime, većina njih je, izuzevši one kojima je svaka sekunda životno bitna, korektna. Dapače, povremeno možete čuti automobilske trube dobrodošlice slavonskih vozača. No, prije nego opišem doživljaje svog nedavnog putovanja do Osijeka, želio bih ukratko opisati zašto sam uopće zavolio putovati biciklom.
Foto: Privatni album
Krajem prošlog stoljeća, 1999. godine kad je bila popularna pomama o smaku svijeta zbog ulaska u novi milenij, počeo sam listati atlas te u istome proučavati podatke o brojnim državama svijeta. Tada sam prvi put počeo razmišljati kako bi bilo divno kada bih mogao proputovati većinu tih država, da bih nekoliko godina kasnije, 2002. godine, počeo čitati enciklopediju. Čitajući enciklopediju, odnosno informativni sadržaj o brojnim državama te povijesti pa tako i prijevoznim sredstvima, prvi put mi je pala misao na pamet kako bi bilo putovati biciklom. Budući da se u to vrijeme nije moglo olako istražiti internetskom tražilicom je li itko putovao biciklom, to sam pitanje odlučio postaviti nekome od svojih bližnjih – svome ocu.
Otac mi je odgovorio da postoje ljudi koji putuju na more biciklima. Kako je vrijeme prolazilo i kako sam gledao filmove koji su bili pod izrazitim utjecajem automobilskih lobija; čast izuzecima kao što su biciklistički filmovi American Flyers iz 1985., Quicksilver iz 1986. i Premium Rush iz 2012. godine; tako je moja misao o putovanju biciklom ušla u stanje mirovanja. Naime, deset godina kasnije kada sam položio vozački ispit za vožnju automobila, uočio sam koliko vožnja automobilom zagrebačkim ulicama koje su učestalo obilježene golemim gužvama zapravo ograničava čovjekovu slobodu kretanja, pa tako i vožnja javnim prijevozom. Stoga sam aktivno odlučio voziti bicikl diljem grada Zagreba, bez obzira na vremensku prognozu.
Foto: Privatni album
Dakle, biciklirao sam i po kiši i po snijegu, da bih već iduće, 2013. godine, počeo biciklirati po Hrvatskoj (prva veća tura: Zagreb-Ludbreg). Nekoliko godina kasnije, 2017. godine, počeo sam biciklirati po Europi (ture: Zagreb-Dresden-Zagreb, Delnice-Trst-Bologna, Firenca-Pisa-Iesi, Berlin-Kopenhagen-Helsingor-Helsingborg-Lund-Szczecin-Berlin, Kalinovac-Ljubljana, Brno-Vizovice, Dresden-Amsterdam-Canterbury-Lille-Bruxelles, Kalinovac-Velika Kaniža, Kalinovac-Berlin, Kalinovac-Banja Luka, Kalinovac-Pečuh-Beograd-Kalinovac, Banja Luka-Kupres-Jajce, Banja Luka-Doboj, Kalinovac-Maribor, Kalinovac-Krakov).
Iako mi se većina ljudi divi zbog mojih brojnih biciklističkih pothvata, postoje i oni koji barem blago negoduju. Shodno tome, jedna mi je poznanica nakon što sam joj opisao koliko ustvari volim voziti bicikl preporučila da posjetim psihologa; a jedna mi je Koprivničanka, koju sam upoznao krajem prosinca 2013. godine, kada sam biciklom posjetio divno društvo u Čakovcu, rekla da sam to zimsko bicikliranje izmislio jer da je takvo putovanje naprosto nemoguće. Čak mi je jedna osoba rekla da biciklom putujem po Europi samo kako bih bio slavan, iako me već nekoliko poznanika kritiziralo upravo zbog osobne nepoduzetnosti da se javno reklamiram.
Foto: Privatni album
Što se tiče želje za slavom, mogu priznati da me je kao povjesničara slava nekih povijesnih ličnosti inspirirala da krenem na neka od svojih putovanja, kao primjerice slavni vojni pohodi ugarsko – hrvatskog kralja Matijaša Korvina po Bosni i Srednjoj Europi u 15. stoljeću. Međutim, na pitanje zašto često putujem biciklom, odgovor je vrlo jednostavan: zato što to naprosto volim, napose taj osjećaj slobode zahvaljujući kojem nisam imao potrebu igrati RPG (igranje uloga) videoigre (barem ne prije COVID krize). Dakle, kao i u RPG videoigrama, putovanje biciklom mi omogućuje da si, uz glavni zadatak da stignem do odredišnog cilja, pronađem nekakav side quest (zadatak sa strane). Jedan od tih side quest-ova može biti proslava slovačkog blagdana Sv. Ćirila i Metoda kod obitelji žene koju sam slučajno upoznao na putu, ili istraživanje nalazi li se ilustracija grba roda Ernuszt (koji je ujedno današnji grb grada Čakovca) u crkvi Presvetog Trojstva u slovačkome mjestu Mošovce, pa tako i potraga za grobom Crnog Princa u Kristovoj katedrali u engleskome gradu Canterbury.
Što se tiče mog nedavnog putovanja od Kalinovca do Osijeka. Iz Kalinovca, jedne od najbogatijih hrvatskih općina, krenuo sam u 10:40 ujutro iako sam trebao krenuti ranije no slučajno sam si porezao prst švicarskim nožem od čega je nastala otvorena rana. Stoga je trebalo prvo zakrpati ranu. Taj mali incident podsjetio me na jedan od mojih prvih dana pripravničkog staža kada mi se dogodila vrlo slična nezgoda, također sam se spremao krenuti biciklom (do Koprivnice) te sam si zadao misiju da moram stići na posao pa makar bio krvav. Tek mi je kad sam stigao do odredišta, na posao u Koprivnicu, ruka prestala krvariti. Srećom, ovaj put nisam morao krvariti cijelim putem, već mi je ruka prestala krvaviti u blizini skele koja vozi prema Križnici. Stoga sam odlučio stati blizu skele kako bih tamo ostavio ‘krvavi trag’-bacio papirnatu maramicu ispunjenu mojom krvi (5 minuta zaustavljanja).
Foto: Privatni album
Iako inače volim navratiti u Križnicu te često preporučujem biciklističkim turistima da navrate, ovaj put zbog dužine puta odmah nastavljam dalje prema Osijeku kako bih nakratko zastao ispred kapelice Sv. Krunice u Starogradačkom Marofu (5 min). Nakon što sam uslikao kapelicu, zaustavljam se u Okrugljači (5-10 min) kako bih uslikao spomenik posvećen, hrvatskom političaru i socijalnom radniku koji je ubijen 1928. godine u atentatu na zastupnike HSS-a u Beogradu, Đuri Basarićeku. Taj je spomenik podignut zbog Basarićekovih zasluga za unutrašnju kolonizaciju Slavonije stanovništvom iz pasivnih krajeva Gorskog kotara, Like, Zagorja i Podravine (podaci izvučeni iz teksta povjesničara Nikole Cika – Podravske širine).
Nakon zaustavljanja u Okrugljači, nastavljam vožnju dalje do Podravske Moslavine, te usputno povremeno fotografiram cestu (između Zvonimirova i Gaćišta) i okolicu. Prvu veliku pauzu odlučio sam uraditi nakon ulaska u Osječko-baranjsku županiju, u Podravskoj Moslavini (oko 60 min). Zastao sam u kafić koji se zove Kaktus i koji se nalazi pored staze EuroVelo 13 – 147 km udaljeno od Koprivnice (biciklistička ruta Željezne zavjese). Inače ovo je već treći kafić tog imena u koji sam navratio za svog života, što mi je vrlo upečatljivo. Moram priznati da se nisam raspitivao čemu takvo ime, moguće da je tome uzrok ruralno okruženje koje možda neke prolaznike asocira na američko-meksičke krajeve ispunjene kaktusima. Prvom pravom pauzom odmah sam doživio slavonsko gostoprimstvo. Piće nisam morao platiti jer me već kao i ostale goste, jedan okolni mještanin odlučio počastiti te me čak pozvao da navratim do njega. Ovaj put sam side quest odlučio preskočiti, budući da sam već imao jedan dogovor u Osijeku.
Drugu veću pauzu iskoristio sam u Valpovu (oko 35 min); gradu u čijoj je okolici vrlo kratak dio djetinjstva proveo moj djed, a to je bilo u vrijeme prije kraja Drugog svjetskog rata kada je Slavonija bila „obećanu zemlja“ za siromašnu djecu iz Dalmatinske zagore. Sjedeći u tamošnjem kafiću, ugledao sam kako znatiželjna kći ispituje svog oca kakav je okus piva. Tog sam oca ‘utješio’ rekavši mu kako sam tako i ja svome ocu dosađivao u 1990-ima.
Foto: Privatni album
Nakon pauze u Valpovu, nastavljam prema Osijeku, te pretječem vozača zaprežnih kola na putu. Ulaskom u Osijek obavezno si puštam pjesme osječkog punk benda Debeli Precjednik, odnosno sebi omiljenu pjesmu benda za bicikliranje stazama Osijeka Moja su koljena umorna od moljenja (za razliku od Zagreba za koji mi je pristupačnija pjesma Tempo velegrada benda Šank?!), da bih put završio u kafiću u kojem se pjevač dotičnog benda, Tin Kovačić-Koca, upravo tada nalazio. Iako je Tin Kovačić hrvatskoj javnosti poznatiji kao televizijski reporter koji je radio i radi za nekoliko hrvatskih televizijskih stanica priznao sam mu da sam ga, za razliku od moje sestre koja je učestalo pratila njegove reportaže, više pratio po koncertima jer televiziju ne gledam često. Nakon što smo popili pokoje pivo, Koca i njegovo društvo su mi ponudili hranu iz roštilja, te su me pozvali da s njima pogledam utakmicu Hrvatska : Latvija.
Foto: Privatni album
S obzirom na slavonsko gostoprimstvo koje sam doživio samim ulaskom u Osječko-baranjsku županiju (u Podravskoj Moslavini), napose dolaskom u Osijek, ovaj tekst sam odlučio završiti upitnom rečenicom. Nije li Slavonija, svojim golemim gostoprimstvom, vrijedna posjeta?
