Sedam mjeseci, punih sedam mjeseci Ivano Rešetar, petnaestogodišnjak iz Zagreba, sa autizmom najvećeg, četvrtog stupnja, čeka da mu država da termin za još jedno kontrolno vještačenje na kojem će potvrditi njegovu dijagnozu. Ivanova je majka Suzana Rešetar odavno, još u svibnju, podnijela zahtjev da se vještačenje obavi, jer je u srpnju istjecalo njegovo rješenje o osobnoj invalidnini, i treba dobiti novo, nakon vještačenja. Majku najviše brine, međutim, da se, bez vještačenja, Ivano, sad učenik osmog razreda, neće uspjeti upisati u Centar za odgoj i obrazovanje u Dubravi, gdje bi nastavio školovanje, ali i, što je roditeljima najvažnije, dobio psihosocijalnu pomoć, odnosno potrebnu terapiju i poludnevni boravak.
– Država zahtijeva kontrolna vještačenja, ne Ivano, ne mi, njegovi roditelji. Država, međutim, jako kasni s tim, i užasno se bojimo što će biti ako se ne upiše dalje u školu, u kojoj bi, najvažnije, imao pravo na psihosocijalnu pomoć? Tko će ga čuvati, jer sam ne može biti. Tata radi puno radno vrijeme, ja pola radnog vremena, hoću li ga morati voditi sa sobom na posao, rade li to i u Ministarstvu rada i socijalne politike, dovode li tamo svoju djecu kad ih nema tko čuvati?, ogorčena je majka Suzana.
– Ili da Ivana na čuvanje možda odvedem u Ministarstvo? K samom ministru Marinu Piletiću, koji je po struci nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Rekao je da je radio u posebnom razrednom odijeljenju kao nastavnik defektolog s djecom s teškoćama, što je savršeno za mog Ivana, koji nikad u životu od države nije dobio niti jednu terapiju – ni defektologa, ni logopeda, rehabilitatora, nikog. Nikad nije stigao na red za to, čeka se godinama pa sve obavljamo privatno. Eto, kod ministra bi mogao. Ili da mu to ministarstvo napokon omogući vještačenje pa da se može upisati u srednju školu, gdje će napokon dobiti i terapiju, nastavlja majka, inače i predsjednica udruge Sjena za podršku obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.
Na vještačenje Ivano mora nekad svake dvije, nekad tri ili četiri godine, sve ovisi o tome kako je prethodno vještak procijenio. Zadnji put je bio 2019. no otad je, kaže Suzana, kod privatnih liječnika Ivano dobio još i druge dijagnoze – osim autizma četvrtog stupnja, ima i intelektualne teškoće, kao i velike osjetilne teškoće, jednako tako i motoričke probleme.
– Vještačenje je nešto što država traži, samo neka država onda osigura i preduvjete da sve ide normalno, a ne da korisnik čeka, i mi svi grizemo nokte od straha što će biti, nastavlja Suzana.
U rujnu je, osim toga, predala i zahtjev za dobivanje statusa majke njegovateljice, što je isto na čekanju jer Ivano mora prvo doći na red za vještačenje.
– Ne krivim vještake niti socijalne radnike, ogroman je pritisak na njih. Krivim ih samo zato što se ne bune zbog takvoga stanja. Najviše krivim one na vrhu koji ne zarađuju svoju plaću, ‘organizirajući’ nam svima ovakakv kaos, dodaje majka.
A da bi njen sin mogao do vještaka, prvo je potrebno obaviti i niz drugih pregleda, što je pokušala dogovoriti u bolnici u travnju ove, a dobila termine u siječnju iduće godine.
– Pa smo sve obavili privatno, kako drukčije. Inače bi ga pregledavali možda i do lipnja, daleko još od upisa u školu, kaže Suzana. Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava jedina je ustanova u Hrvatskoj za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima u primjerenim uvjetima. Tamo bi Ivano učio za pomoćnog administratora, ali i napokon od sustava dobio i rehabilitaciju. Nema dugo da se njegova majka još jednom dala u potragu za institucijom koja bi ga primila na vježbe, terapiju, bilo što – no od svih je dobila odbijenicu. Odgovarali su joj da mjesta nema, ili da Ivano nije slučaj za njih.
– Baš nitko ga nije mogao primiti. Sad kad ima priliku terapiju imati u Centru u koji bismo ga upisali, država još ne omogućuje kontrolno vještačenje, obavezno za bilo što dalje, vještačenje na kojem sama inzistira. Ivano i dalje prima svoju invalidninu od 230 eura, novac ni približno dovoljan za privatne terapije koje plaćamo jer moramo, i za koje također postoji lista čekanja, toliko nas je puno. Primat će ju do sljedećeg rješenja vještaka, to nije problem, problem je rehabilitacija u Centru, koja zbog nevještačenja visi o koncu, nastavlja majka. Država je, zaključuje, davno premašila i rok od mjesec dana, u kojem je trebala njoj riješiti status majke njegovateljice. Ništa ne može biti riješeno, kaže, dok Ivano nije novovještačen, odnosno dok se ne provjeri stupanj njegovog oštećenja.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
– U osnovnoj školi ima pomoć u nastavi, no u srednjoj ga, koja nije obavezna, više ne bi imao. U neku zanatsku srednju školu ne može ići, to nije za njega. No država svojom šutnjom čini sve da mu zagorča život, svima nama, napominje Suzana.
– Ako se Ivano na vrijeme ne upiše u srednju školu, hoće li mu država plaćati privatnu? Predali smo žalbu MInistarstvu, ako se ne očituju u roku, idem na Upravni sud, najavljuje.
– Na papiru u Hrvatskoj postoje razna prava korisnika sustava, no što to vrijedi kad naša djeca do tih prava ne mogu? Ima pravo na psihosocijalnu podršku, ali na nju treba čekati godinama. Moje dijete ima ustavna i zakonska prava koja ne može ostvariti zbog šutnje administracije, dodaje majka.
Na Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom poslala je požurnicu za vještačenje, i u studenom dobila odgovor kako će predmet “prioritetno biti dodijeljen u rad vijeću vještaka”. Do danas se ništo nije pomaklo s mjesta, a vrijeme curi. Strpljenje je, u ovakvom sustavu, Suzani i svim drugim roditeljima “iscurilo” odavno.
– Sedam mjeseci mjeseci Ivano čeka kontrolno vještačenje – sedam mjeseci za dijete kojem nasušno treba stručna podrška, sedam mjeseci friško otetih zajamčenih ljudskih prava, poručuje Suzana sustavu.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Sedam mjeseci, punih sedam mjeseci Ivano Rešetar, petnaestogodišnjak iz Zagreba, sa autizmom najvećeg, četvrtog stupnja, čeka da mu država da termin za još jedno kontrolno vještačenje na kojem će potvrditi njegovu dijagnozu. Ivanova je majka Suzana Rešetar odavno, još u svibnju, podnijela zahtjev da se vještačenje obavi, jer je u srpnju istjecalo njegovo rješenje o osobnoj invalidnini, i treba dobiti novo, nakon vještačenja. Majku najviše brine, međutim, da se, bez vještačenja, Ivano, sad učenik osmog razreda, neće uspjeti upisati u Centar za odgoj i obrazovanje u Dubravi, gdje bi nastavio školovanje, ali i, što je roditeljima najvažnije, dobio psihosocijalnu pomoć, odnosno potrebnu terapiju i poludnevni boravak.
– Država zahtijeva kontrolna vještačenja, ne Ivano, ne mi, njegovi roditelji. Država, međutim, jako kasni s tim, i užasno se bojimo što će biti ako se ne upiše dalje u školu, u kojoj bi, najvažnije, imao pravo na psihosocijalnu pomoć? Tko će ga čuvati, jer sam ne može biti. Tata radi puno radno vrijeme, ja pola radnog vremena, hoću li ga morati voditi sa sobom na posao, rade li to i u Ministarstvu rada i socijalne politike, dovode li tamo svoju djecu kad ih nema tko čuvati?, ogorčena je majka Suzana.
– Ili da Ivana na čuvanje možda odvedem u Ministarstvo? K samom ministru Marinu Piletiću, koji je po struci nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Rekao je da je radio u posebnom razrednom odijeljenju kao nastavnik defektolog s djecom s teškoćama, što je savršeno za mog Ivana, koji nikad u životu od države nije dobio niti jednu terapiju – ni defektologa, ni logopeda, rehabilitatora, nikog. Nikad nije stigao na red za to, čeka se godinama pa sve obavljamo privatno. Eto, kod ministra bi mogao. Ili da mu to ministarstvo napokon omogući vještačenje pa da se može upisati u srednju školu, gdje će napokon dobiti i terapiju, nastavlja majka, inače i predsjednica udruge Sjena za podršku obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.
Na vještačenje Ivano mora nekad svake dvije, nekad tri ili četiri godine, sve ovisi o tome kako je prethodno vještak procijenio. Zadnji put je bio 2019. no otad je, kaže Suzana, kod privatnih liječnika Ivano dobio još i druge dijagnoze – osim autizma četvrtog stupnja, ima i intelektualne teškoće, kao i velike osjetilne teškoće, jednako tako i motoričke probleme.
– Vještačenje je nešto što država traži, samo neka država onda osigura i preduvjete da sve ide normalno, a ne da korisnik čeka, i mi svi grizemo nokte od straha što će biti, nastavlja Suzana.
U rujnu je, osim toga, predala i zahtjev za dobivanje statusa majke njegovateljice, što je isto na čekanju jer Ivano mora prvo doći na red za vještačenje.
– Ne krivim vještake niti socijalne radnike, ogroman je pritisak na njih. Krivim ih samo zato što se ne bune zbog takvoga stanja. Najviše krivim one na vrhu koji ne zarađuju svoju plaću, ‘organizirajući’ nam svima ovakakv kaos, dodaje majka.
A da bi njen sin mogao do vještaka, prvo je potrebno obaviti i niz drugih pregleda, što je pokušala dogovoriti u bolnici u travnju ove, a dobila termine u siječnju iduće godine.
– Pa smo sve obavili privatno, kako drukčije. Inače bi ga pregledavali možda i do lipnja, daleko još od upisa u školu, kaže Suzana. Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava jedina je ustanova u Hrvatskoj za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima u primjerenim uvjetima. Tamo bi Ivano učio za pomoćnog administratora, ali i napokon od sustava dobio i rehabilitaciju. Nema dugo da se njegova majka još jednom dala u potragu za institucijom koja bi ga primila na vježbe, terapiju, bilo što – no od svih je dobila odbijenicu. Odgovarali su joj da mjesta nema, ili da Ivano nije slučaj za njih.
– Baš nitko ga nije mogao primiti. Sad kad ima priliku terapiju imati u Centru u koji bismo ga upisali, država još ne omogućuje kontrolno vještačenje, obavezno za bilo što dalje, vještačenje na kojem sama inzistira. Ivano i dalje prima svoju invalidninu od 230 eura, novac ni približno dovoljan za privatne terapije koje plaćamo jer moramo, i za koje također postoji lista čekanja, toliko nas je puno. Primat će ju do sljedećeg rješenja vještaka, to nije problem, problem je rehabilitacija u Centru, koja zbog nevještačenja visi o koncu, nastavlja majka. Država je, zaključuje, davno premašila i rok od mjesec dana, u kojem je trebala njoj riješiti status majke njegovateljice. Ništa ne može biti riješeno, kaže, dok Ivano nije novovještačen, odnosno dok se ne provjeri stupanj njegovog oštećenja.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
– U osnovnoj školi ima pomoć u nastavi, no u srednjoj ga, koja nije obavezna, više ne bi imao. U neku zanatsku srednju školu ne može ići, to nije za njega. No država svojom šutnjom čini sve da mu zagorča život, svima nama, napominje Suzana.
– Ako se Ivano na vrijeme ne upiše u srednju školu, hoće li mu država plaćati privatnu? Predali smo žalbu MInistarstvu, ako se ne očituju u roku, idem na Upravni sud, najavljuje.
– Na papiru u Hrvatskoj postoje razna prava korisnika sustava, no što to vrijedi kad naša djeca do tih prava ne mogu? Ima pravo na psihosocijalnu podršku, ali na nju treba čekati godinama. Moje dijete ima ustavna i zakonska prava koja ne može ostvariti zbog šutnje administracije, dodaje majka.
Na Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom poslala je požurnicu za vještačenje, i u studenom dobila odgovor kako će predmet “prioritetno biti dodijeljen u rad vijeću vještaka”. Do danas se ništo nije pomaklo s mjesta, a vrijeme curi. Strpljenje je, u ovakvom sustavu, Suzani i svim drugim roditeljima “iscurilo” odavno.
– Sedam mjeseci mjeseci Ivano čeka kontrolno vještačenje – sedam mjeseci za dijete kojem nasušno treba stručna podrška, sedam mjeseci friško otetih zajamčenih ljudskih prava, poručuje Suzana sustavu.
[/gpt
