Preporučila bih roditeljima da djeci dopuste da budu djeca. Djeca su premalo djeca, previše ih se pazi, da ne padnu, da se ne uprljaju, previše ih se vozi, zaboravili su promatrati prirodu, guraju im se uređaji i imaju tonu aktivnosti i oni se ne stignu opustiti i biti djeca. I stalno su na tome ‘nečem’. Djeca su počela dolaziti u školu u virtualnom svijetu, žive igrice, kaže nam Iva Zeljko, učiteljica razredne nastave, savjetnica, u OŠ Ivana Gorana Kovačića.
POGLEDAJTE VIDEO:
U udruzi Praktikum održavaju se pripreme predškolaca za polazak u osnovnu školu
|
Video: 24sata/pixsell
Ona vodi i pripreme za predškolce u zagrebačkoj udruzi za edukaciju Praktikum. U veljači je započela već peta generacija djece koju su roditelji upisali na program upoznavanja s onim što će ih čekati najesen. Osmero djece jednom tjedno pohađa program od 15 radionica te na njima vježbaju kako držati olovku, kako pravilno sjediti, fokusirati se na zadatak, čekati svoj red…
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
‘Želimo im razbiti strah od škole’
Voditeljica udruge Anđelka Budić kaže kako je interes roditelja sve veći. Na pitanje zašto bi djeci bile potrebne ovakve pripreme, jer većina ih to prolazi u vrtićima, kaže kako je roditeljima privlačno baš to da se djeca upoznaju s idejom škole i nastave. Većina koja im dolazi idu i u vrtić, no ovdje rade u maloj grupi vrlo ciljane vježbe kroz simulaciju nastave. Kroz program brzo uoče što kojem djetetu treba, a osnovni cilj im je razbiti strahove od škole. Tako se program i zove – “S osmijehom u školu”.
Osam klinaca sjedi svatko u svojoj klupi u šarenoj učionici, imaju svoje bilježnice, olovke, prije sata su se preobuli, poslije sata sve pospremaju i ostavljaju urednim. S učiteljicom Ivom na ovom satu crtaju zmiju, vježbaju “Jakov kaže” (vježbanje fokusa na riječi, pojmove, dijelove tijela itd.), kad su već umorni sjednu na jastučiće i slušaju priču. Kao u vrtiću, ali malo drugačije, školskije.
Neka sami rade što više, makar i griješili
– Naravno da ih pripremaju u vrtiću, ali i cijeli prvi razred je prijelazno razdoblje, potiče ih se da i dalje budu djeca, da to nije nagli skok. Mi u mojoj osnovnoj školi imamo jako dobru suradnju s vrtićima, znamo što treba djeci koja nam dolaze i odgojiteljice sjajno obavljaju svoj posao. No ovdje radimo usmjereno, s malom grupom. Kao učiteljica točno vidim što im nedostaje, pa se možemo svakome djetetu posvetiti i do kraja programa možemo uočiti napredak – dodaje Iva Zeljko.
Jedna od vještina koje djeci, pa i ovako maloj, sve više nedostaje je koncentracija, kaže nam. Prije nekoliko generacija problem je bila grafomotorika, a sad su djeca sve nesamostalnija.
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
Ne znaju pozdraviti
– Djeca sve češće ne znaju pozdraviti, odzdraviti, nedostaje im nekih važnih socijalnih vještina i koncentracije. Ove generacije su previše nesamostalne. U razredima sve češće ukidaju informativke, primjerice, sve se šalje roditeljima, preko poruka, mailovima. No oni moraju biti samostalni, moraju sami raditi stvari, makar i krivo, ali to je njihov rad. Tako nauče i cijeniti sebe te stječu sigurnost. Dijete zna reći da ne može, odgovor je ‘možeš’ – ističe učiteljica Iva.
Pitamo ih je li polazak u školu velika promjena i kako je premostiti.
– Sigurno im je velika promjena. Kod neke djece koja nam dolaze na programe i prije škole, s prvim razredom primjećujemo vidne razlike – pad interesa, motivacije, umor, njima se život dosta promijeni. Nakon slobodne igre u vrtiću ulaze u strukturirani program od 8 do 15 sati svaki dan. To puno ovisi o učiteljima, ali je zaista velika promjena – kaže Anđelka.
– Mislim da je važno raditi na samosvijesti i sigurnosti djece – vodim i program tehnike učenja od petog do osmog razreda, dolaze mi djeca koja su potpuno nesigurna i mrze školu. I s tim se borimo, da počnu vjerovati u sebe, da je škola super i da im omogućuje da ostvare neke svoje snove i ciljeve. Trebaju i roditelji pričati pozitivno o školi i učiteljima – nekako su roditelji preuzeli ulogu hejtanja, što se preslikava na djecu i što je negativno – dodaje Iva kojoj u radu s djecom pomaže Mateja Lončar, voditeljica razvoja edukativnih programa u Praktikumu.
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
Naše sugovornice na kraju ističu – svi ovi programi su nadopuna, najvažnije je s djetetom raditi kod kuće na svakodnevnim vještinama, dati mu pažnju, ali i pravila, a pravila postavljaju roditelji. Ne bojte se djetetu reći ne, poručuju voditeljice iz Praktikuma.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Preporučila bih roditeljima da djeci dopuste da budu djeca. Djeca su premalo djeca, previše ih se pazi, da ne padnu, da se ne uprljaju, previše ih se vozi, zaboravili su promatrati prirodu, guraju im se uređaji i imaju tonu aktivnosti i oni se ne stignu opustiti i biti djeca. I stalno su na tome ‘nečem’. Djeca su počela dolaziti u školu u virtualnom svijetu, žive igrice, kaže nam Iva Zeljko, učiteljica razredne nastave, savjetnica, u OŠ Ivana Gorana Kovačića.
POGLEDAJTE VIDEO:
U udruzi Praktikum održavaju se pripreme predškolaca za polazak u osnovnu školu
|
Video: 24sata/pixsell
Ona vodi i pripreme za predškolce u zagrebačkoj udruzi za edukaciju Praktikum. U veljači je započela već peta generacija djece koju su roditelji upisali na program upoznavanja s onim što će ih čekati najesen. Osmero djece jednom tjedno pohađa program od 15 radionica te na njima vježbaju kako držati olovku, kako pravilno sjediti, fokusirati se na zadatak, čekati svoj red…
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
‘Želimo im razbiti strah od škole’
Voditeljica udruge Anđelka Budić kaže kako je interes roditelja sve veći. Na pitanje zašto bi djeci bile potrebne ovakve pripreme, jer većina ih to prolazi u vrtićima, kaže kako je roditeljima privlačno baš to da se djeca upoznaju s idejom škole i nastave. Većina koja im dolazi idu i u vrtić, no ovdje rade u maloj grupi vrlo ciljane vježbe kroz simulaciju nastave. Kroz program brzo uoče što kojem djetetu treba, a osnovni cilj im je razbiti strahove od škole. Tako se program i zove – “S osmijehom u školu”.
Osam klinaca sjedi svatko u svojoj klupi u šarenoj učionici, imaju svoje bilježnice, olovke, prije sata su se preobuli, poslije sata sve pospremaju i ostavljaju urednim. S učiteljicom Ivom na ovom satu crtaju zmiju, vježbaju “Jakov kaže” (vježbanje fokusa na riječi, pojmove, dijelove tijela itd.), kad su već umorni sjednu na jastučiće i slušaju priču. Kao u vrtiću, ali malo drugačije, školskije.
Neka sami rade što više, makar i griješili
– Naravno da ih pripremaju u vrtiću, ali i cijeli prvi razred je prijelazno razdoblje, potiče ih se da i dalje budu djeca, da to nije nagli skok. Mi u mojoj osnovnoj školi imamo jako dobru suradnju s vrtićima, znamo što treba djeci koja nam dolaze i odgojiteljice sjajno obavljaju svoj posao. No ovdje radimo usmjereno, s malom grupom. Kao učiteljica točno vidim što im nedostaje, pa se možemo svakome djetetu posvetiti i do kraja programa možemo uočiti napredak – dodaje Iva Zeljko.
Jedna od vještina koje djeci, pa i ovako maloj, sve više nedostaje je koncentracija, kaže nam. Prije nekoliko generacija problem je bila grafomotorika, a sad su djeca sve nesamostalnija.
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
Ne znaju pozdraviti
– Djeca sve češće ne znaju pozdraviti, odzdraviti, nedostaje im nekih važnih socijalnih vještina i koncentracije. Ove generacije su previše nesamostalne. U razredima sve češće ukidaju informativke, primjerice, sve se šalje roditeljima, preko poruka, mailovima. No oni moraju biti samostalni, moraju sami raditi stvari, makar i krivo, ali to je njihov rad. Tako nauče i cijeniti sebe te stječu sigurnost. Dijete zna reći da ne može, odgovor je ‘možeš’ – ističe učiteljica Iva.
Pitamo ih je li polazak u školu velika promjena i kako je premostiti.
– Sigurno im je velika promjena. Kod neke djece koja nam dolaze na programe i prije škole, s prvim razredom primjećujemo vidne razlike – pad interesa, motivacije, umor, njima se život dosta promijeni. Nakon slobodne igre u vrtiću ulaze u strukturirani program od 8 do 15 sati svaki dan. To puno ovisi o učiteljima, ali je zaista velika promjena – kaže Anđelka.
– Mislim da je važno raditi na samosvijesti i sigurnosti djece – vodim i program tehnike učenja od petog do osmog razreda, dolaze mi djeca koja su potpuno nesigurna i mrze školu. I s tim se borimo, da počnu vjerovati u sebe, da je škola super i da im omogućuje da ostvare neke svoje snove i ciljeve. Trebaju i roditelji pričati pozitivno o školi i učiteljima – nekako su roditelji preuzeli ulogu hejtanja, što se preslikava na djecu i što je negativno – dodaje Iva kojoj u radu s djecom pomaže Mateja Lončar, voditeljica razvoja edukativnih programa u Praktikumu.
Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL
Naše sugovornice na kraju ističu – svi ovi programi su nadopuna, najvažnije je s djetetom raditi kod kuće na svakodnevnim vještinama, dati mu pažnju, ali i pravila, a pravila postavljaju roditelji. Ne bojte se djetetu reći ne, poručuju voditeljice iz Praktikuma.
[/gpt
