Hrvatska nogometna reprezentacija u subotu će drugi put u povijesti zaigrati na afričkom tlu. “Vatreni” su daleke 1996. godine gostovali u Maroku, tad su osvojili zlato na Međunarodnom turniru Kupa kralja Hassana II. Izabranici Ćire Blaževića su u polufinalu svladali Maroko (2-2 pa na penale 7-6), a onda u finalu Češku (1-1 pa na penale 4-1).
01:29
Sve utakmice SuperSport HNL-a gledajte samo na MAXSport kanalu Hrvatskog Telekoma.
|
Video: MAXSport/Hrvatski Telekom
– Pričalo se kako nam rezultat nije imperativ u Maroku, a onda smo stigli u Casablancu i Ćiro nam u svom stilu kaže kako moramo biti prvi. Znam da smo igrali pred 100-tinjak tisuća ljudi, atmosfera je bila nevjerojatna. Maroku je bilo važno pred domaćim navijačima osvojiti turnir, bila je to žustra utakmica, frcalo je na sve strane – kaže nam Robert Špehar pa nastavlja:
– I tamo sam odmah upoznao Niku Kovača, bili smo cimeri u Maroku. Znali smo mi svi za Niku, ali on je tek tada debitirao za ‘vatrene’. I odmah nam je pričao ‘imam ja brata koji će biti još bolji od mene’, na kraju je tako i ispalo. Imao je taj njemački naglasak, ali odmah se vidjelo da je pravi dečko.
Hrvatska je na kraju dobila na penale, vi ste u raspucavanju jednom promašili pa jednom zabili s bijele točke.
– Sjećam se njihovoga golmana, skakao je lijevo-desno po liniji. Ja bih se zaletio, a on stajao kraj stative, bio je jako eksplozivan. I obranio nam prva tri penala. Bilo je vruće, cijela Hrvatska gleda TV prijenos, a ja promašim penal. Skinuo sam kopačke i štucne, sjeo na centar, mislio sam da ćemo izgubiti, a Ćiro će me ‘ubiti’. Odjednom trči Srebrić do mene, kaže mi: ‘Pa oblači se, opet si ti na redu’! I mislim: ‘Ako sad fulaš, možeš pješke doma’. Nasreću, zabio sam, Ladić je obranio zadnji penal i sve je bilo gotovo.
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
A kako je Hrvatska tada dočekana u Casablanci?
– Bili smo u nekom prvoklasnom hotelu, koji smo mogli napuštati samo u grupama. Nismo smjeli nikuda šetati sami, a čim bismo napustili hotel, po gradu bi nas pratilo to neko njihovo osiguranje. Znam i da nas je Ćiro vodio u tu zlatnu džamiju kralja Hasana II., a osvajanje turnira proslavili smo u hotelskom kafiću – završio je Špehar.
‘Posebna vrsta fanatizma među navijačima’
Igor Pamić na listu putnika za Maroko stigao je umjesto ozlijeđenog Davora Šukera.
– Uh, dobro se sjećam te utakmice protiv Maroka, rekli su nam da je na stadionu više od 100.000 ljudi. I sve je bilo nekako nabrijano, bio je užitak igrati pred tolikom masom fanatičnih navijača koji skaču cijelo vrijeme. Vi trčite na terenu i osjetite podrhtavanje tla, ne znam kad sam to negdje drugdje osjetio. To je posebna vrsta fanatizma, tako bi moglo biti i zaigramo li sad protiv Egipta – kaže Igor Pamić pa nastavlja:
– Bili smo oslabljeni. Znam da u Maroku nisu bili Boban, Šuker, Bokšić, Bilić, Stanić…, dečki koji su bili okosnica reprezentacije. Ma treba reći jasno i glasno, vjerojatno nisu bile u pitanju ozljede, možda im se nije dalo u jeku teške klupske sezone ići na turnir u Afriku. Možda su imali i drugačije naredbe svojih klubova, pa se sve riješilo na elegantan način. Nije ih bilo, došli smo mi, neki drugi igrači.
Tamo je debitirao Niko Kovač.
– Često sam bio cimer s Nikom, odmah sam naslućivao kakav je to majstor u svakom segmentu. Kao klinac je imao pravi mentalni sklop, bio stabilan, u sebi je imao veliko domoljublje. Bio je vrhunski lider, prije svega odličan čovjek. Čitam kako je sad tvrd trener, da ga ne vole igrači, takav je bio i kao igrač, to je njegov karakter. On je imao njemački mentalitet, ali našu krv, nikad se nije nametao izvan terena, ali uvijek se znao postaviti.
Hrvatska je osvojila turnir u Maroku, kako ste proslavili tu zlatnu medalju?
– Ma ne postoji reprezentativno okupljanje na kojem ne bude veselice, vjerujte mi. Hrvatska uvijek ima dobre rezultate, uvijek se nešto slavi. Tu večer smo se proveselili malo u hotelskom kafiću, svi popili piće. Je li već tad Niko Kovač pio s nama? Svi piju kad su žedni, ha, ha – završio je Pamić.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.