“Dubrovnik je na razglednicama dosadan grad, same uvijek iste spomeničke zgrade. No, Bog će znati što se sve može pojaviti”, kazao je negdje polovinom 1992. Berislav Sekelj, tadašnji predsjednik Zagrebačkog društva sakupljača razglednica, Krunoslavu Leki, koji se početkom te godine vratio s fronta i imao silnu želju da nešto učini za Dubrovnik. Iako rodom Zagrepčanin,
Krunoslav je s Gradom povezan preko supruge Marije, rođene Dubrovkinje i prisjećajući se napada i razaranja koja je Dubrovnik prolazio od 6. studenog 1991., silno je želio učiniti nešto za Grad.
POGLEDAJTE VIDEO: Jedini izrađuju 3D razglednice u Hrvatskoj
00:36
Video: 24sata/pixsell
– Nešto građanski obzirno, postojano, stvoriti neku rijetkost za čuvanje. Htio sam Gradu iskazati poštovanje. Ali što?!“ – pitao se tada, što ga je i dovelo na razgovor u Društvo sakupljača razglednica.
Foto: privatna arhiva
Tog dana u razgovoru sa suprugom donio je odluku da se posvete baš tome: Sakupljanju dubrovačkih razglednice iz razdoblja Austro – Ugarske Monarhije. Iako baš ništa nisu znali o kartofiliji, niti su se prije bavili sličnim hobijem, odluka je ubrzo prerasla u strast, a strast u veliku predanost zadatku koji su preuzeli. Rezultat toga 30-ak godina kasnije je zbirka od ukupno 1795 razglednica koje prikazuju područje Dubrovnika, od Prevlake do Orebića, uključujući i otoke, koju su Marija i Krunoslav 2021. godine poklonili Državnom arhivu u Dubrovniku, uz jedini uvjet: Da ona zauvijek bude dostupna građanima i posjetiteljima Grada, odnosno svima koje bi ta građa mogla zanimati.
– Zbrka obuhvaća razdoblje od 1895. Do 1918. i najbrojnija je zbirka razglednica Dubrovnika i okolice, koja sadrži i prvu poznatu razglednicu Dubrovnika, prve tehnike, prve motive, prve izdavače. Ona je svojevrsni presjek izdavaštva razglednica Dubrovnika kojim su se sačuvali zaboravljeni trenuci, važni događaji, arhitektura prošlog vremena, stilovi odijevanja i slično. Također, tekstovi ispisani na razglednicama vraćaju nas u prošla vremena, podsjećajući nas na neke već zaboravljene riječi, pa i to ima vrijednost, ističe arhivistica Tanja Ladišić, voditeljica Odjela za fotografiju, mikrografiju, reprografiju i digitalizaciju arhivskog gradiva, zaslužna za to što je ova zbirka digitalizirana te je od 1. veljače ove godine (na žalost, nakon što je gospodin Leko preminuo) dostupna na stranicama dubrovačkog Državnog arhiva.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
Ladišić je za naše čitatelje izdvojila 10-ak razglednica iz zbirke koje imaju posebnu vrijednost, no itekako vrijedi uzeti ih samo kao poticaj da odete na stranice i pogledate ostatak zbirke i priču o dvoje zanimljivih ljudi čijom zaslugom imamo to blago.
Gospodin Krunoslav rođen je 1945. I 1970. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao asistent na Ekonomskom institutu u Zagrebu, potom kao istraživač u Zavodu za kulturu Hrvatske, pri Ministarstvu kulture, a 2004. prelazi u Državni zavod za zaštitu prirode, gdje je i umirovljen. Supruga Marija Leko rođena je 1947. u Dubrovniku, u obitelji Stražičić. Godine 1970. diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, također na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te neko vrijeme radi kao profesorica u srednjoj školi, potom kao lektorica, a onda i kao stručni savjetnik u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
U odgovoru na nekoliko pitanja koja smo joj postavili kaže da je njen pokojni suprug Krunoslav bio kolekcionar i vlasnik Zbirke, a ona je u svemu sudjelovala kao dugogodišnja potpora i svakodnevni „konzultant“.
– Zašto Dubrovnik? Kruno je još kao student zavolio Dubrovnik. Njega je, kako se to običava reći, Dubrovnik dotakao svojim skladom, svojom začudnom ljepotom, a posebno svojom mjerom. Dotakao ga je jer je on grad naše baštine koji je kroz duga stoljeća tu baštinu čuvao i sačuvao. Možda inicijalno i zato što sam ja Dubrovkinja, to bi bilo jednostavno, ali nije samo zato; to je i zbog svih onih koji su živjeli u ovom Gradu, ili ga smatrali svojim, svih koji su ostavili svoj trag u njegovoj arhitekturi, književnosti, glazbi, kazalištu, likovnoj umjetnosti, znanosti. I, na kraju, svih onih koji ga danas baštine – kaže nam udovica Leko. Prisjeća se brojnih putovanja zbog razglednica i razglednica Dubrovnika koje su pronašli u nekim dalekim krajevima svijeta, koje bi im netko poslao.
– Tada čovjek shvati, zapravo osvijesti, koliko je svijet malen, koliko je umrežen ovim jednim malim detaljem koji se zove razglednica i kakav je čudesan put razglednica prešla da bi do tebe došla. To se doima kao čudo. Stigla razglednica poštom iz neke daleke zemlje, s drugog kontinenta, a govori o tebi, o tvojoj zemlji, o tvom Gradu o tvojoj baštini! – priča.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
Tako je i njen suprug od početnog zanosa čovjeka koji radi nešto što je novo i zanimljivo prerastao u pravog kolekcionara. Govorio bi da je skupljanje razglednica zapravo nešto mnogo više od pukog skupljanja uspomena, postaje nešto što vrijedi pamtiti.
U vrijeme kad su počeli skupljati razglednice, Marija i Krunoslav o kartofiliji nisu znali puno. U početku su se koncentrirali na razglednice koje prikazuju neka mjesta gradu, s ciljem da slože svojevrsnu topografsku kartu.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– Razglednice su u to vrijeme bile tražene, a ljudi su, što zbog rata što zbog pripadnosti zavičaju, tražili slike mjesta svoje pripadnosti. Bile su jeftine, od 2 njemačke marke do maksimalno 50 DM za litografije. U Zagrebu su ih prodavali antikvari i specijalizirani trgovci u svojim stanovima, filatelisti u Habdelićevoj, trgovci na buvljacima i na sajmovima u Radničkom sveučilištu „Moša Pijade“ u Vukovarskoj – piše Krunoslav Leko u opisu njihovog kolekcionarskog puta koji se može pronaći na stranicama Arhiva. Onda su saznali da se prodaju i u drugim hrvatskim gradovima te da odavno postoji umreženo europsko tržište redovitih sajmova, antikvarijata i specijaliziranih časopisa za razglednice u Veroni, Budimpešti, Pragu, Beču, Grazu, Londonu, Parizu, Ljubljani i počeli ciljano putovati.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– Mi sakupljači i trgovci putovali smo zajedno dobrim autima, uglavnom odmah poslije ponoći, brza vožnja, dolazili smo na sajmove pred otvaranje, ulazili s trgovcima prije otvaranja sajma noseći im kutije s robom i odmah bi počeli kupovati, stekavši tako prednost pred širom publikom kupaca. Vlasniku auta plaćali smo benzin i ručak. Ponekad se noćilo u motelima po autocestama, ostajalo nekoliko dana. Sajmovi razglednica bili su rudnici zlatnoga praha. Drugo nas u tim gradovima nije zanimalo. Fanovi. Tijekom bučne i vesele večeri kupljeno se blago uspoređivalo, preprodavalo, upoznavala se građa, raspravljalo o smislu kartofilije – piše.
S vremenom je saznao i za trikove kupaca da prođu jeftinije (uzeli bi u ruke veliki broj razglednica među koje bi stavili jednu posebno vrijednu i skupu pa zatražili cijenu za cijeli snop i prodavatelju bi često promaklo da je prodao i onu jednu zbog koje je mogao zaraditi i duplo), kao i trikova trgovaca za naivce, koji su znali raspariti razglednicu na slojeve i tako ih čuvati, ili mijenjati poštanske žigove da djeluju starije. Zbog toga su tražili ugledne certifikatore koji će potvrditi vrijednost onoga što su kupili.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– U Beču sam na jednom sajmu upoznao glasovitu osobu ex – Yu kartofilije, gospodina Fedora Popadića, koji je tada radio za aukcijsku kuću „Detlef Hilmer“ u Münchenu. Kazao mi je da još nikada nije vidio neke egzemplare iz moje zbirke. To mi je bio prvi međunarodni kartofilski uspjeh – piše Krunoslav Leko. S vremenom su on i supruga upoznali niz kolekcionara iz hobija, koji su šarena družina: liječnici, pravnici, znanstvenici, trgovci, radnici. S vremenom su postajali i sve upućeniji u to kako dobaviti rijetke primjerke pa pomalo prelaze na skupljanje skupe litografije i još skupljih reljefnih razglednica (Praegerdruckkarte). Počinju se interesirati i za događajne (oživljene) razglednice i velike rijetkosti.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– Prvi brojniji nalaz i to od 60-ak zanimljivih razglednica Dubrovnika osobno sam kupio 1997. u jednom budimpeštanskom hotelu, od sada pokojnog gospodina Prokesza, poznatoga kolekcionara iz Subotice. U njoj je bio kamenotisaka, vojske, Loydovih i Ungaro – Croatinih brodova u Gružu, vlaka na kolodvoru, dubrovačkih Sokola, gradske limene glazbe, procesija, razglednica oriđinala, sela u okolici Grada i na otocima dubrovačkoga arhipelaga. Sve neviđene rijetkosti iz vremena Austro – Ugarske Monarhije – piše Krunoslav Leko. Potom je otkupio još nekoliko vrijednih zbirki iz Pule, Zagreba, s Pelješca, iz Blata na Korčuli i to putem oglasa u novinama i slijedom lokalnih poznanstava, a sve to sa sobom nosi i proučavanje i zapisivanje bogate povijesti vezane uz izdavače razglednica i detalje koje prikazuju. Kako smo ipak ograničeni prostorom, preporučujemo da pročitate tekst gospodina Krunoslava u kojem se može pronaći i niz simpatičnih anegdota o izdavačima.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
Zanimljivo je još pročitati i njegovu osobnu analizu godišnjih kupovnih cijena razglednica po pojedinim razdobljima, odnosno troškova koje je imao. U razdoblju od 1992. do 1995. Prosječna se cijena kretala oko 7 € (14 DM), 1997. godine 11 €, 1999. godine 27 €, 2008. godine 44 €, 2009. godine 52 €, a 2013. i 2014. godine 65 €. Prosjek za jednu kupljenu razglednicu za razdoblje 1992. – 2001. iznosio mi je 12 € (24 DM), a prosjek za razdoblje 2002. – 2014. godine iznosio je 32 €, gotovo tri puta skuplje, piše Leko. Od 1. siječnja 2002., kad je ukinuta njemačka marka i zamijenio ju je euro, cijene razglednica smjesta su se udvostručile, a do 2008. toliko porasle da su poneki ostarjeli i umirovljeni ozbiljni kartofili prestali dalje kupovati za svoje zbirke, piše.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– Svjedok sam da se za dubrovačke leporello razglednicu poštara bez cepelina ili za razglednicu izgleda grada Dubrovnika per cento anni u Zagrebu tražilo i lihvarskih 1000 €. Kao da se pojavio neki virus kartofilskoga bjesnila. U to vrijeme počele su rasprodaje zbirki niza solidnih ali razočaranih kartofila – dodaje autor. Zanimljivo je dodati da je u vrijeme predaje Zbirke Leko Državnom arhivu neovisni vještak Bogdan Vučić njen vrijednost u direktnoj prodaji kolekcionaru ili zainteresiranom muzeju, odnosno biblioteci procijenio na iznos između 75.000 do 100.000 eura. Ako bi zbirku kupovao trgovac za daljnju preprodaju, trgovačka bi cijena zbirke bila između 35.000 do 40.000 eura. No, prodaja razglednica u koje su uložili toliko truda i ljubavi za bračni par Leko nikad nije dolazila u obzir.
Od 2005. počeo se reducirati broj redovitih europskih godišnjih kartofilskih sajmova, a ponuda i potražnja više sele na Internet. To je pomalo prorijedilo redove kartofila i interes za ovaj hobi, jer mlađi ljudi nisu imali veliki interes za takve zbirke pa kartofilija prelazi u muzeje i u formirane privatne zbirke. Krunoslav i Marija u to su vrijeme i zatvorili svoju zbirku, završivši i opisivanje prikupljenih primjeraka.
Foto: Državni arhiv Dubrovnik
– Uvidjeli smo da je ona, takva kakva jest, sama po sebi bila solidna cjelina s dosta rijetkosti. Tada smo razumjeli da je naš početni cilj realiziran i da ju spokojno možemo donirati Gradu Dubrovniku – zaključuje Krunoslav Leko. On i supruga Zbirku su darovali Državnom arhivu u Dubrovniku u svibnju 2021. Godine, gdje su odmah predložili digitalizaciju i otvaranje trajne izložbe na stranicama Arhiva. Od 1. do 21. veljače ona je imala 21400 pregleda od ukupno 1158 posjetitelja web stranice, što pokazuje da je to bio sjajan potez.
