Zapravo sam cijelu karijeru napravio igrajući malo čudne, ali životne i slikovite likove. Takve ljude dobro poznajem, gotovo u dušu, jer dolazim iz takvog podneblja. Ti likovi su mi puno bliži i lakše ih znam odigrati nego, recimo, neke Krležine likove. Jedna od meni najdražih uloga, po kojoj me ljudi najviše pamte, uloga je Vite u ‘Buži’ Živka Jeličića. Shvatio sam da se u komediji bolje snalazim. Draže mi je da me ljudi prepoznaju po komičnim nego tragičnim ulogama, govorio nam je prije desetak godina Špiro Guberina o igranju većinom ‘pomaknutih’ likova, odnosno ridikula.
Vedrog duha do zadnjeg dana, ostavio je neizbrisiv trag na glumačkoj sceni, a u ‘Velikanima hrvatskog glumišta’ 7. svibnja na Drugom programu HRT-a prisjetit će se njegove bogate karijere u kojoj je odigrao više od 200 uloga.
Špiro Guberina rodio se u Šibeniku 1. ožujka 1933. Ondje je pohađao glazbenu školu i svirao violončelo. Volio je pjevati, iako nije imao sluha. Često bi s prijateljima zapjevao u klapama, no ti bi mu nastupi uvijek potvrdili da je na pogrešnom putu.
– Kad bih stao pored basa, on bi rekao: ‘Hajde ti tamo do tenora!’. Ja poslušam, odem do tenora, a on kaže: ‘Idi ipak do basa’. Vidio sam da im kvarim, pa sam se povukao iz pjevanja i onda sve više igrao Nušića, koji se tad često postavljao – govorio je Guberina. Do gimnazije je živio u Šibeniku, srednju školu završio je u Dubrovniku, a od studentskih dana skrasio se u Zagrebu.
Foto: PROMO
Gluma mu nije bila prvi izbor
Gluma mu nije bila prvi izbor. Godinu dana studirao je građevinu. Odslušao je šest semestara na PMF-u, a položio tri. Vrag mu, priznao je, nije dao mira pa je otišao na Akademiju.
– Došao sam na prijamni ispit s ulogom crkvenjaka koji nešto pjeva. Slavko Batušić bio je u komisiji i pitao: ‘Što on to radi’, a netko mu je rekao: ‘Pjeva!’. Sven Lasta mi je poslije rekao da nikad ne bih bio primljen da nije bilo Čičmira, podvornika na Akademiji. Sve je profesore potezao za rukav i govorio: ‘Uzmite Špiru’. Nije stao sve dok mu nisu rekli: ‘Dosta više, uzet ćemo ga’. Ovako sam prošao iz prve – prisjetio se Guberina. Kazališni, televizijski i filmski glumac u utjelovio je brojne nezaboravne likove.
– I slušaj dobro što ti velin: ‘Sa svima u dobre budi, a s gostioničarima pogotovo! Ne prođi mimo njih, a da ih ne pitaš: Gazda, triba li šta? I ne zalipi se ni za jednoga nego sa svih grickaj pomalo’ – govori Jozo Škovacin svom Netjaku u kultnoj sceni iz ‘Velog mista’.
Foto: Monografija Špire Guberine
Proslavio se u seriji Miljenka Smoje, a veliku popularnost stekao je i ulogom Divca u ‘Prosjacima i sinovima’ Ivana Raosa. Svakako treba spomenuti i uloge iz pera Ranka Marinkovića: Čovjek i Don Juan (‘Zagrljaj’), Krele i Pijanac (‘Kiklop’), Jacobson (‘Zajednička kupka’), Don Florijan (‘Glorija’)…
– Moje su uloge bile lakše. Ispričao bih neki vic, tu i tamo zalajao na žarulju, pa se nisam jako trošio. Zato sam i doživio tolike godine – isticao je Guberina. Glumio je i u djelima Dostojevskog, Shakespearea, Molierea, Gogolja, Ionesca. A glumačke gene naslijedio je od oca.
Otac ga nije prepoznao
U najranijim počecima pozvao ga je da ga dođe pogledati u ‘Zagrljaju’ Ranka Marinkovića. Otac je doputovao u Zagreb, Špiro ponosno glumio, a kad je upitao oca kako mu se sviđala predstava, ovaj ga je upitao: ‘A koji si ti bio’.
– Onaj što je ganjao magarca, imao sam velike brkove. Ne znam je li mi se tata htio narugati ili me bodrio, rekao je samo: ‘Aaa, ono si ti bio. A dobar si bio, nisam te prepoznao’ – prisjetio se prije nekoliko godina Špiro.
Mnogo godina poslije u filmu ‘Šegrt Hlapić’ također je glumio s magarcem. I zabrinuo se da mu se kolega ne prehladi zato što se tresao od zime. Umjesto magarca Špiro je ‘zaradio’ upalu pluća jer se oznojio u kostimu. Životinje i djeca, dodao je, najbolji su korektori njegove glume jer se volio otkačiti.
– Kad igraš za djecu, moraš biti spontan jer ako njima počneš pretjerivati, neće te gledati. Ni sa životinjama nema glumatanja. Nijedna životinja ne može napraviti ništa neprirodno. Dok smo snimali ‘Jelenka’, pas nijednom nije pogriješio. Zvonimir Lepetić i ja znali smo fušati pa reći: ‘Klapa stop’, a pas bi uvijek pogledao u onoga koji je pogriješio. Kao da je htio reći: ‘Što radiš? Sad moram još jednom zbog tebe!’ – prisjetio se Guberina.
Bio je i na audiciji za televiziju i radiospikere
U mladosti se javio i na audiciju za televiziju i radiospikere. U uži krug ušao je s Oliverom Mlakarom i Martom Tomljenović. Već su im dali da čitaju ono: ‘Danas u 16, 18 i 20 sati u kinima možete pogledati taj i taj film’, no Špiro bi brzao u govoru.
– Možda sam bio i nerazumljiv jer mentor mi je rekao: ‘Guberina, vi biste bili odličan kao sportski komentator’. Onda smo jedanput čitali vijesti u podne, a ja nisam mogao izgovoriti ime predsjednika Indije Nehrua – Javāharlāla. U studiju su se smijuljili, samo su me čekali, a ja bih pred tim imenom zastao kao konj koji treba preskočiti prepreku – prisjetio se.
Za njegov ostanak u Zagrebu bili su zaslužni, govorio je, Branko Gavella i Ranko Marinković. Gavelli se sviđala upravo Špirina nervoza govora i brzanje. Proučavao je na njemu nervozu tijela i govora. Ne bi ga gledao, samo slušao i u nekom trenutku upitao: ‘Zašto si sad stisnuo šaku?’.
– Vidio sam da ne gleda u mene, pogledao sam u šaku i rekao si: ‘Vidi, stvarno jesam’. Na mom prvom javnom nastupu na Akademiji, kad sam baš jako zamuckivao i sav se ušeprtljao, Gavella me pitao: ‘Studiraš li ti još što?’. Kad sam mu potvrdno odgovorio, samo je dodao: ‘Dobro, zadrži ti to, ako zatreba. Mi te više s Akademije ne možemo izbaciti, ali dobro je da imaš rezervu’ – priznao je Špiro.
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Svoju Ingrid nikad nije prebolio
Očev dolazak u Zagreb na svoju predstavu pamti i po još jednom događaju. Špirina majka umrla je kad mu je bilo samo 13 godina. Otac se oženio drugi put i opet ostao udovac. Nakon što je pogledao sina na pozornici, Špiro ga je na kolodvoru požurivao da uđe u vlak, da mu ne pobjegne. I tek kad je uskočio u zadnji vagon, a vlak krenuo, otac je povikao: ‘Ženim se!’.
Špiro je, pak, bio tradicionalan Dalmatinac. Čitav život imao je jednu suprugu, Ingrid. Ona je najbolje razumjela njegov posao. Prihvatila je da joj je suprug više na putu nego kod kuće. Odgajala je njihova sina Borisa, brinula se o svemu. Više od glume voljela je glazbu pa bi Špiro, kad bi bio doma, njoj za ljubav, išao na koncerte. Tad je snimio ‘Prosjake i sinove’, ‘Velo misto’, ‘Očenašeka’, ‘Jelenka’… Nerijetko se osjećao kao gost u vlastitoj kući.
– Bila je 13 godina mlađa od mene, vrlo lijepa, dobra i skromna. Bila je prava umjetnička duša – govorio je. Nakon 26 godina sreće Ingrid je iznenada preminula nakon kratke i teške bolesti. Teško se Špiro nosio s tim neizmjernim gubitkom. Nikad nije našao novu životnu partnericu. Žalio je što Ingrid nije oženio prije nego tek u 36. godini.
Foto: Monografija Špire Guberine/promo
Uz to, Guberina je nastupao na radiju. Rado je snimao sadržaj za djecu i mlade. Volio je s njima razgovarati. Dugo je odbijao družiti se sa svojom generacijom. Nije mu se svidjelo što stalno pričaju o politici. Uživao je u komediji, sitnicama koje su mu uljepšavale svaki dan. Želio je da ljeto traje deset mjeseci, a zima samo dva. Zime su mu bile teške, deprimirajuće. Bio bi najsretniji da ih je mogao preskočiti. Bio je sklon depresijama, zbog kojih je bio i u bolnici. Nerado je o njima govorio.
Kolega mu je savjetovao neka ne govori o tome jer će teško dobiti nove poslove. Špiro se pitao kako će to prešutjeti jer je po njemu to bilo isto kao i lagati. Kolega mu je savjetovao: ‘Kad te netko upita kako si, uvijek kaži odlično. Budeš li se stalno žalio, ljudi možda pomisle i da si nepouzdan’. Ispričao je to kako bi pomogao drugim, tužnim i nezadovoljnim ljudima. Špiro je vrlo brzo shvatio da je takav stav istinit i da se na život mora gledati pozitivnije.
S Vidovićem se sjajno nadopunjavao
Ivica Vidović je jedan od njegovih najdražih partnera s kojim se ispred i iza kamere jako dobro osjećao.
– Kao tandem smo se sjajno nadopunjavali. Bili smo na istoj valnoj duljini i često me je inspirirao. Ja visok, on niži, nije da smo izgledali kao Stanlio i Olio, ali bili smo blizu. Uvijek kažem da su mi najdraži kolege oni koji me inspiriraju. Sklon sam malo pretjerati, pa kad vidim da kolega prirodno glumi, i meni bude lakše – govorio je.
Pamtio je njihov posljednji susret, kad mu je Vidović priznao da je sanjao vlastitu smrt.
– Mjesec dana prije nego što je preminuo, rekao mi je: ‘Ajme, Špiro, sanjao sam noćas da sam umro, a ti mi ni tad nisi vjerovao. Vadim ti osmrtnicu i kažem evo vidiš da mi je prekosutra sprovod’, a ti svoj vadiš rokovnik i kažeš: ‘Odgodi to za dva dana jer imam snimanje, pa ti neću moći doći na pogreb’. Htio sam kazati kako smo mi glumci stvarno posebna sorta. U ovom poslu se događa puno lijepih stvari, ali ima i loših strana, na primjer, morate zabavljati ljude i kad vam se nešto loše dogodilo. No ne mogu se potužiti na to što sam odlučio biti glumcem jer se i danas osjećam kao dijete. Malo sam, doduše, podjetinjio, ali ništa zato!
- govorio je
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Guberina je Vidovića nadživio devet godina. Preminuo je 27. studenog u zagrebačkom Domu za starije i nemoćne u 88. godini. Posljednje dvije godine života borio se sa zdravstvenim problemima.
– Nije dobro, kume, moj. Izdale su me noge. Ne mogu se više dobro kretati. Dapače, katkad nisam sposoban ni korak učiniti – rekao je Špiro pomalo turobnim glasom za Šibenski.hr u listopadu 2018.
Do kraja je volio glumiti
Za sobom je ostavio više od pola stoljeća glume i do samog je kraja bio jako zaljubljen u svoj posao.
– Puno sam bio na tim daskama i tamo se sjajno osjećam. Dokle god me noge služe, nastojat ću igrati. Sviđa mi se i što se više u teatre ne mora stubama nego u nekima postoje i staze za invalide. Pa je lakše hodati. Na Lovrijenac, nažalost, više ne mogu ići, jedino ako me prenesu nekim kranom, ali volio bih i tamo. Imam želju, ali nemam hrabrosti ni pokušati prijeći tih 400, 500 stuba – bio je iskren pred sam kraj.
Foto: Marko Prpic/Pixsell
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
