Kod nas su se tradicionalno na Badnjak u kuću donosile borove grane, ne čitavo stablo kao danas, koje bi se postavljale u kutove, na grede ili zidove kuća na koje su se stavljale rožice, odnosno ružice od krep papira koje bi domaćice izrađivale danima prije Božića. Zanimljivo je da su ružicu vezale žicom od starog rešeta ili od starih alata tako da su na jedan način i reciklirale, opisuje nam Nikola Butina iz KUD-a Graničar iz Cvitovića kod Slunja tradicionalne običaje ukrašavanja kuća i bora te običaje dočeka Božića njihova kraja koje su nam uprizorili u kući njihova člana.
POGLEDAJTE VIDEO: Običaji Hrvatskog zagorja
Krapinske Toplice: Udruga Tradicija i inovativnost bavi se izradom starinskog nakita
|
Video: 24sata/Robert Anić/PIXSELL
Tko je htio dodatno ukrasiti kuću izrađivali su se i lanci od krep papra koji su se rastegnuli po gredama. Ispod glavne grane na centralnom stolu je moralo stajati jabuka onoliko koliko je ukućana a donosila je plodnost i čestitost u kuću i tom pojedinom ukućanu. Tu se nalazila i svijeća koja se fiksirala u posudi sa sjemenjem kukuruza ili ječma. Donosio bi se i kukuruz kao simbol plodnost da se prizove dobar urod sljedeće godine.
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
– Specifično za ovaj kraj kao i mnoge u Hrvatskoj je taj kruh božićnjak koji u našem kraju predstavlja presjek sva četiri godišnja doba koja se vrte oko sunca kao centralne figure. U svakom godišnjem dobu se nalaze figure karakteristične za to doba, u jesen su to volovi koji oru njivu sa klipovima kukuruza, u zimi je to djetešce sa zvijezdom repaticom koje leži na slami, u proljeće je to kvočka koja sjedi na jajima i u ljeto je to klasje žita i sve ono što ljeto i njegov urod donosi. Kruh božićnjak se unosio kada se sve završi na Badnjak navečer. Pod bi se prekrivao slamom koja je također simbol svog tog uroda i ploda, dok nas zelena grana podsjeća da će proljeće ipak doći nakon duge zime. Kada bi ukućani sjeli za stol na večeru a jela su se posna jela; prežgana župa, navoran grah, grah salata, tada bi najstariji i najmlađi ukućani unijeli kruh božićnjak. Najstariji ukućan je nosio kruh a najmlađi svijeću uz prigodnu molitvu i blagoslov. Nekada je to bilo puno skromnije ali puno toplije jer su se velike obitelji okupljale oko tih ukrasa i običaja koji bi ih dodatno povezivali – prepričava Nikola te nastavlja da se nakon večere odlazilo na božićnu polnoćku a nakon mise bi se okupljali u kolo koje je karakteristično samo za slunjski kraj koje se pleše samo u Cetingradu, Slunju i Rakovici i naziva se “E janje moje” a pleše se i dan danas.
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Kolo vuče porijeklo iz vremena Turaka kada su sve više upadali u ove krajeve. Znamo svi da su odvodili djecu, tu je bio danak u krvi, a legenda govori da bi navale bile najjače upravo u vrijeme Božića i Uskrsa kada su se kršćani najviše okupljali. Kada su jednoj majci iz Cetingrada odveli dijete ona je išla za tom povorkom od Cetingrada do Rakovice i dozivala “E janje moje”. Od tih dana do danas ljudi igraju to “gluvo” kolo bez instrumentalne pratnje koje je u molu i dosta tužno zvuči ali je nama danas pojam božićnog veselja i svaka kitica završava s napjevom “E janje moje” – govori Nikola dodajući da je također pamte i zanimljiv običaj na Badnjak ujutro kada po selu idu “kvočke” a to bi najčešće bila mlađa djeca koja bi išla od kuće do kuće gdje bi morali sjesti uz peć, oponašati kvočke i izgovoriti prigodnu molitvu na što bi ih domaćice darivale orasima ili jabukama. Uz to su za djevojke od kruha izrađivale male bebe a za dječake vrtanj, male perece. Inače su ukrase za bor, ružice izrađivale isključivo žene i to u skupinama kod susjeda, rodbine…
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Od kada pamtim za sebe za ukrašavanja bora su se izrađivale isključivo ružice. Žene su se svake godine okupljale kod jedne i zajedno ih radile. Mene su to naučile majka i starija sestra. Kada se bor raskitio ružice su dobivale djeca i tada bi se sa njima igrali, a za iduću godinu su se izrađivale nove – govori Kata Paulić, predsjednica KUD-a dodajući da se uglavnom svi običaji u njihovu kraju održavaju i dan danas, samo se danas kite drvca sa modernim ukrasima, no svako se na njima nalazi pokoja ružica.
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
U obitelji još uvijek imamo tradiciju unošenja kruha božićnjaka i svijeće te molitve, a obavezno se uz bor i danas nalaze sijeno, pšenica i novčići – kazala je mlada članica Karolina Jurčević (29).
Pored Ogulina, u Zagorju Ogulinskom, ispričali su nam kako se u njihovom kraju čekao Božić.
Bor nekada nije bio raskošan kao danas a ukrašavao se s onime što su ljudi imali. Kitio se orasima, jabučicama, trakicama, lancima od papra, lješnjacima koji su se umatali u papiriće, šećernim bombonima koje možda i danas možemo negdje naći zamotane u razne sjajne papiriće, zelene, crvene, žute, bijele s resicama koje su djeca nekada znala “ukrasti” i ostaviti samo papirić jer je slatkiša u to vrijeme nedostajalo. Stavljale su se i starinske bombice tko ih je imao i male štipaljke na kojima su bile voštane svjećice. Naime bombice koje su tada bile su vrlo različite, specifične, drugačije od ovih danas, prava umjetnička djela. Bile su dosta krhke, raznih boja i dizajna, srebrne, crvene, zelene, oslikane, sa listićima, u duginim bojama, gljivice, ptičice…a neke od njih su nam nesebično poklonili naši sumještani i njima ćemo također okititi naš bor – govori Ružica Salopek, umjetnička voditeljica KUD-a Sveti Juraj iz Zagorja Ogulinskog čiji su nam članovi uprizorili tradicionalni običaj ukrašavanja bora njihovog kraja u svojoj Etno kući.
Foto: Andreja Thomas/24sata
Među ukrasima nalaze se i originalni bomboni iz ´60-ih godina koje je sačuvala članica Ivanka Rendulić, a dio bombona poklonila im je i njena susjeda. Starinske bombice i štipaljke za svjećice za ovu prigodu ustupila im je Marica Bertović koja je ukrase naslijedila od bake i djeda.
I danas se jako dobro sjećam kako smo njima kao djeca kitili bor i starih običaja kako se kod nas pripremalo i dočekivao Božić. – sa sjetom govori Marica. Naime prema starinskim običajima na Badnjak su žene i djeca pripremali ukrase, dok su muškarci tražili bor. Vrh bora je obično stavljao gazda kuće kojeg je za ovu prigodu uprizorio Ivan Puškarić, a ukrašavanje nastavljaju gazdarica, inače Ivanova supruga Berta i djeca. Upravo tome su se najviše radovali najmlađi članovi KUD-a Leo, Jakov, Nikol i Emili koji su uz pomoć Berte pažljivo na bor stavljali ukrase. Nakon ukrašavanja najstariji član, gazda kuće u kuću unosi slamu koja se stavlja pod stol na kojoj su djeca često igrala i zaspala te kruh božićnjak nakon čega bi se ukućani zajedno pomolili za sreću i zdravlje obitelji u idućoj godini. Kruh božićnjak je ukrašen raznim figurama koje simboliziraju sve ono od čega je čovjek živio, a u Zagorju Ogulinskom su to bile kokoši, praščići, vol, lajtić za vino ili rakiju dok se u sredini kruha nalazi svijeća. Kruh je darovan novcem i posipan zrnjem žitarica za plodnost i rodnost u sljedećoj godini.
Foto: Andreja Thomas/24sata
Božićnjak se na stol nosi na Badnjak i time kod nas počinje božićno slavlje nakon čega se ide na polnoćku. Vjerovalo se da što se više digne tijesto na kruhu da će biti rodnija godina. Nakon polnoćke se jede božićni doručak, a to je znalo biti malo želadije – hladetine te malo kolača i mlijeka, a danas je to malo drugačije – govori nam Ivanka, dodajući da je jedan od običaja bio da koje se dijete prvo pobudi za Svetog Stjepana uzima novac sa božićnjaka zbog čega djeca nisu htjela poći na spavanje. Također prema običajima žene za Božić nisu smjele ići po selu čestitati jer kokoši ne bi nesle cijele godine, kao niti za Novu godinu jer bi pucali lanci u šumi dok se drva šlajsaju.
Foto: Andreja Thomas/24sata
Slavonija ima puno starih običaja koji su vezani za predbožićno vrijeme i koji su se pomalo razlikovali od jednog do drugog sela. Naravno većina njih je nestala i može ih se povremeno vidjeti tek u nekim folklornim uprizorenjima. Na sam Badnjak svuda je bio običaj da se u kući okupi cijela obitelj. Nekada za Badnjak nije bilo objeda, sve do navečer, jer se taj dan postilo.
Fiš na slavonskom stolu
Najstariji u kući, otac i djeda, morao je u kuću unijeti božićnu jelku i naramak slame.
– Tata bi oko 17 sati u kuću unio bor. Postavio bi ga u kut i mi djeca smo ga kitili. Od nakita smo imali cukere, odnosno tzv. ‘svilene bombone’ koji su bili zamotani u šarene papire. Imali smo i staklene kuglice koje su bile srebrne ali su iznutra bile različitih boja. Njih je mama uvijek pažljivo zamatala u salvete da se ne bi razbili. Neke su bile i u obliku oraščića. Svake godine bismo kupili jednu novu kuglicu pa bismo iduće imali više na boru. Dok mi kitimo bor, tata je od slame pravio križ na stolu na kojemu smo večerali i prekrio ga stoljnjakom. Ta bi slama tako tu stajala do Svetog Stjepana. U mojoj obitelji ima puno djece pa smo zadržali običaj sa slamom, samo ju mi sada unesemo u kuću nakon večere i pustimo djecu da po njoj gaze i igraju se. I to se nekada radilo – prisjeća se Silvija Đaković iz Šarengrada koja potječe iz obitelj u kojoj se odvajkada njeguju tradicija i običaji.
Foto: Marko Mrkonjić/Pixsell
U nekim selima su na stol, zajedno sa slamom, stavljali i žito te kovanice, kao simbole plodnosti, a palile su se i svijeće koje su stajale u posudi u kojoj je bilo različitog žita (ječam, zob, pšenica, kukuruz). Bake su paljenje svijeća popratile molitvom i to se paljenje svijeća i molitva ponavljalo kroz tri naredna dana. Pod bor bi se stavljale četiri jabuke koje su simbolizirale četiri godišnja doba. Vjerovalo se da, ako jabuku ostanu netaknute do blagdana Sveta tri kralja, godina će biti dobra i suha, ali ako istrunu, godina će biti kišovita i nepovoljna za seljake.
Potom je slijedila posna večera.
– Uvijek smo večerali ribu, najčešće fiš. Baka je znala napraviti i tijesto s orasima, a poslije večere, ako se netko želio osladiti, dobio bi kompot jer nije se smjelo jesti slatko – govori Silvija koja je kao dijete, ako bi uspjela ostati budna, sa obitelji proslavila u ponoćku.
